Koristeći se ovlastima koje su date visokome predstavniku člankom V Aneksa 10 (Sporazum o provedbi civilnoga dijela Mirovnoga ugovora) Općega okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojemu je visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji glede tumačenja pomenutoga Sporazuma o provedbi civilnoga dijela Mirovnoga ugovora; i posebice uzevši u obzir članak II. 1. (d) gorenarečenoga Sporazuma, prema kojemu je visoki predstavnik ovlašten “pružati pomoć, kada to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se pojave u svezi s provedbom civilnoga dijela Ugovora”;
Pozivajući se na stavak XI.2 Zaključaka sa konferencije Vijeća za provedbu mira održane u Bonu 9. i 10. prosinca 1997. godine, u kojemu je Vijeće za provedbu mira pozdravilo namjeru visokoga predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji glede tumačenja Sporazuma o provedbi civilnoga dijela Mirovnoga ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme, kako je prethodno rečeno, “donošenjem obvezujućih odluka, kada to bude smatrao neophodnim,” u svezi sa određenim pitanjima, uključujući (sukladno točki (c) ovoga stavka) i “mjere u svrhu osiguranja provedbe Mirovnoga sporazuma na čitavom teritoriju Bosne i Hercegovine i njenih entiteta”;
Pozivajući setakođerna Odluku visokoga predstavnika od 27. travnja 2000. god. kojom je zabranio, između ostaloga, raspolaganje, dodjelu, prijenos ili prodaju imovine u državnome vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenome vlasništvu, (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 13/00, “Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 17/00 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 12/00) i čija je važnost produljena 20. prosinca 2000. god. (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 34/00, “Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 56/00 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 44/00) i ponovno 30. ožujka 2001. godine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 11/01, “Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 15/01 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 17/01);
Konstatirajući da na cijelome teritoriju Bosne i Hercegovine ne postoje uvjeti koji bi trebali omogućiti organima vlasti entiteta i države da raspolažu ili na drugi način dodjeljuju imovinu u državnome vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu, na način koji nije diskriminacijski i koji je u interesu građana;
Uzimajući u obzir, imajući na umu i konstatirajući gorenarečeno, visoki predstavnik donosi sljedeću:
ODLUKU
kojom se dodatno produljava važnost Odluke od 27. travnja 2000. god. do 31. ožujka 2003. god.
Radi potpune preciznosti, iz primjene pomenute Odluke od 27. travnja 2000. godine izuzima se sljedeće:
- Dodjela zemljišta u svrhu legaliziranja postojećih objekata izgrađenih prije 6. travnja 1992. godine.
- Dodjela zemljišta za redovitu uporabu zakonito izgrađenih objekata;
- Nadziđivanje;
- Registriranje poduzeća sa zajedničkim ulaganjem utemeljenih sa udjelom državnoga kapitala.
Osim toga, usvajanjem usuglašenih zakona kojima se uređuje promet i raspolaganje imovinom u državnome vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenome vlasništvu, što je moguće prije, a najkasnije do 31. ožujka 2003. godine, organi vlasti Bosne i Hercegovine i njenih entiteta dužni su preuzeti punu odgovornost da osiguraju da se dodjela imovine u državnome vlasništvu, uključujući i raniju imovinu u društvenome vlasništvu, vrši na način koji nije diskriminacijski i koji je u interesu građana Bosne i Hercegovine.
Ova Odluka se, koja odmah stupa na snagu, bez odlaganja objavljuje u “Službenome glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenome glasniku Republike Srpske”.
31. srpnja 2002. godine
Paddy Ashdown, Visoki predstavnik