Koristeći se ovlaštenjima koja su visokom predstavniku data u članu V Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja pomenutog Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora; i posebno uzevši u obzir član II. 1. (d) gore navedenog Sporazuma, prema kojem visoki predstavnik “pruža pomoć, kada to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se pojave u vezi sa civilnom implementacijom”;
Pozivajući se na stav XI. 2. Zaključaka Konferencije za implementaciju mira održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, u kojem je Vijeće za implementaciju mira pozdravilo namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme, kako je prethodno rečeno, “donošenjem obavezujućih odluka, kada to bude smatrao neophodnim”, u vezi sa određenim pitanjima, uključujući [u skladu sa tačkom (c) ovog stava] i “mjere u svrhu osiguranja implementacije Mirovnog sporazuma na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine i njenih entiteta”;
Pozivajući se dalje na tačku 12.1. Deklaracije Vijeća za implementaciju mira, koje se sastalo u Madridu, 15. i 16. decembra 1998. godine, u kojoj se jasno kaže da Vijeće smatra da uspostavljanje vladavine prava, u koju svi građani imaju povjerenje, predstavlja preduslov za dugotrajni mir i samoodrživu ekonomiju koja je u stanju da privuče i zadrži strane i domaće ulagače;
Imajući u vidu namjeru Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira iskazanu u februaru 2002. godine da se ojača vladavina prava u Bosni i Hercegovini izradom i provedbom novih krivičnih zakona i jačanjem sudskih i tužilačkih institucija u cijeloj Bosni i Hercegovini;
Imajući u vidu da, iako mogućnost odbijanja svjedočenja u sudskom postupku služi važnom strateškom interesu zaštite porodičnih veza, na nju se treba pozivati samo u rijetkim slučajevima;
Svjestan činjenice da zakon utvrđuje obavezu svih građana da sarađuju u istrazi ikrivičnom gonjenju;
Razmotrivši i imajući na umu sve navedeno, visoki predstavnik donosi sljedeću
ODLUKU
kojom se proglašava Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
(“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
koji se nalazi u prilogu odluke i čini njen sastavni dio.
Navedeni zakon se objavljuje na službenoj internet stranici Ureda visokog predstavnika i stupa na snagu odmah kao zakon Bosne i Hercegovine, na privremenoj osnovi, sve dok ga Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji u odgovarajućem obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uslova.
Ova Odluka stupa na snagu odmah i objavljuje se bez odlaganja u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”.
Sarajevo, 16. decembar 2004. godine Paddy AshdownVisoki predstavnik
ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE
Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04) mijenja se i dopunjuje kako slijedi:
Član 1.
U članu 20. (Osnovni pojmovi), iza tačke s. dodaje se nova tačka t. koja glasi:
“t) “Supružnik” i “vanbračni partner” su one osobe koje takav status imaju prema porodičnom pravu.
Član 2.
U članu 83. (Osobe koje mogu odbiti svjedočenje) stavu 1., tačka b. se mijenja i glasi:
“b) roditelj ili dijete, usvojitelj ili usvojenik osumnjičenog odnosno optuženog.”
Tačka c. se briše.
Član 3.
U članu 293. (Subjekti žalbe), stavu 2., riječi “srodnik po krvi u pravoj liniji, usvojitelj, usvojenik, brat, sestra i hranitelj” se zamjenjuju riječima “roditelj ili dijete i usvojitelj odnosno usvojenik”.
Član 4.
Ovaj zakon stupa na snagu odmah i odmah se objavljuje u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”.