Ovlasti visokog predstavnika, uključujući i njegovu ulogu konačnog autoriteta za tumačenje civilnih aspekata Daytonskog mirovnog sporazuma, pravne su činjenice koje proizlaze iz teksta Daytonskog sporazuma i teksta rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija koje su kasnije usvojene u skladu s mandatom predviđenim Poglavljem VII.
Član V Aneksa 10. Daytonskog sporazuma jasno kaže da visoki predstavnik ima konačni autoritet u području djelovanja u vezi sa tumačenjem Sporazuma kada je u pitanju implementacija civilnih aspekata Mirovnog sporazuma, i povjerava visokom predstavniku zadatak da pruži pomoć, kada to smatra potrebnim, u rješavanju bilo kakvih poteškoća koje proizlaze iz implementacije civilnih aspekata Sporazuma. Ustav koji je ugrađen u Aneks 4. Mirovnog sporazuma je jedan od temelja civilnih aspekata Mirovnog sporazuma, a visoki predstavnik je do sada u nekoliko navrata morao tumačiti Ustav kako bi se prevazišle poteškoće u njegovoj provedbi.
Također, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija od 1995. godine jednom godišnje usvaja rezolucije kojima ponovo potvrđuje da je visoki predstavnik konačni autoritet u području djelovanja u vezi sa tumačenjem civilnih aspekata provođenja Mirovnog sporazuma i da, u slučaju sporenja, on, između ostalog, može dati tumačenje te donositi obavezujuće odluke kada to smatra potrebnim, u skladu sa mišljenjima Vijeća za provedbu mira.
Nedavni pokušaji nekih zvaničnika u Republici Srpskoj da ospore odredbe ovih međunarodnih pravnih dokumenata ne mogu promijeniti stvarnost. Umjesto toga, čini se da je njihova namjera da osiguraju podršku javnosti za politiku vlasti Republike Srpske, da se negiraju oni dijelovi Mirovnog sporazuma koji ne služe njihovim političkim ciljevima.
Takvom politikom, politikom negiranja ovlasti visokog predstavnika kako bi se opravdala kršenja Mirovnog sporazuma, rizikuje se dalja izolacija ovog entiteta, što nije u interesu građana koji u njemu žive.