Cetvrtak, 11. novembar
Jos uvijek sam pomalo umoran nakon jucerasnjeg dugog leta iz Vasingtona preko Minhena, ali Ured visokog predstavnika nikad ne spava. Trosatni sastanak sa predstavnicima Vijeca Evrope. Cini se da svi nestrpljivo cekaju prijem BiH u Vijece Evrope, predvorje kluba zemalja poznatog pod imenom Evropska Unija. Medjutim, lista uslova za clanstvo u Vijecu Evrope je dugacka i sasvim je jasno da se mora postici puno veci napredak kako bi BiH bila primljena, posebno kad je u pitanju funkcionisanje drzavnih institucija. Pa ipak, siguran sam u uspjeh.
Uvece sam se sastao sa ambasadorima zemalja clanica Vijeca sigurnosti UN-a. Sastanak je bio vezan za moje obracanje Vijecu u New Yorku u ponedjeljak i za pripreme Vijeca za posjetu troclanog Predsjednistva iduceg ponedjeljka. Bio sam ozbiljno razocaran nemogucnoscu Predsjednistva da postigne dogovor o Drzavnoj granicnoj sluzbi, i to je nesto sto sam pocetkom sedmice konkretno spomenuo Richardu Holbrookeu i Madeleine Albright u New Yorku i Vasingtonu.
Iznio sam prijedlog ambasadorima da clanovi Predsjednistva daju neku vrstu izjave tokom svoje posjete New Yorku. Poslije sam telefonirao slovenackom ambasadoru pri UN-u, koji trenutno predsjedava Vijecem sigurnosti, kao i Richardu Holbrookeu, da bih naglasio potrebu za vrsenjem pritiska kako bi clanovi Predsjednistva postigli sporazum po pitanju Drzavne granicne sluzbe.
Petak, 12. novembar
Kao i svakog petka ujutro, sastanak sa ambasadorima zemalja clanica Upravnog odbora Vijeca za implementaciju mira. Takvi sastanci su obavezni jer su predvidjeni Daytonom, ali isto tako predstavljaju korisnu priliku za pregled tekucih pitanja za tu sedmicu i vrsenje priprema za sljedecu. Ponovo je glavna tema bila posjeta clanova Predsjednistva Vijecu sigurnosti UN-a, kao i konferencija u Daytonu.
Popodne sam se ponovo sastao sa novim zapovjednikom SFOR-a, Ronom Adamsom. Saradnja izmedju vojnih i civilnih struktura za mirovnu implementaciju je i dalje na ohrabrujuce visokom nivou. Jos jednom je najveca paznja posvecena najvaznijim pitanjima, kao sto su nacrt izbornog zakona koji je Parlamentarna skupstina drzave razmatrala ove sedmice i proces povratka izbjeglica. Takodje smo razgovarali o dizanju satorskog naselja u Kopacima. U kratkim crtama sam mu izlozio nase napore kako bi se rijesila ova pat-pozicija i pomenuo neizbjezni uticaj pogorsanja vremenskih prilika na cjelokupnu situaciju.
Moj stari prijatelj iz srednje skole, Willi Butollo mi je dosao na veceru. Willi predaje klinicku psihologiju na minhenskom univerzitetu, a trenutno u saradnji sa sarajevskim i banjaluckim univerzitetom rukovodi nizom impresivnih programa pomoci u razvoju teorije i prakse psihologije u BiH, sa posebnim naglaskom na klinicku i traumatolosku psihologiju.
Subota, 13. novembar
Prijepodne sam uzeo slobodnog vremena, iako sam trazio da budem redovno informisan o toku pregovora u Kopacima od strane mog neumornog tima iz Radne grupe za povratak i rekonstrukciju. Ipak sam nasao vremena da pretrcim 10 kilometara starom cestom za Pale preko Kozje Cuprije, prema brdima. Pokusavam trcati barem jednom sedmicno – mens sana, in corpore sano – mada je ovo prvi put nakon 14 dana da sam nasao vremena za to. Ovaj predio je odlican za trcanje: prevoji su prelijepi, a sa brda se pruza spektakularan pogled na Sarajevo. Odlicno da se izbistri um.
Nedjelja, 14. novembar
Obisao sam autom istocni dio Republike Srpske zajedno sa svojom suprugom. U okviru svojih mogucnosti uspjevam da obidjem sto vise dijelova zemlje, mada je za to potrebno malo vise vremena. Isao sam preko Foce i rucao u Gorazdu: posebno sam zelio da stavim u kontekst pitanje Kopaca. U popodnevnim satima smo krenuli na istok, prema Visegradu. Oduvijek sam uzivao u tom klasiku Ive Andrica. Zacudo, sada kad sam ga vidio, cuveni most preko Drine mi se ucinio malim. Vjerovatno je tome jedini razlog to sto sam ga dugo vremena zamisljao drugacije. Sto se tice samog obilaska, moja supruga i ja smo bili zapanjeni posljedicama patnje i destrukcije koje smo tamo vidjeli (sto, naravno, vazi i za cjelokupnu BiH). Naravno, dosta toga je popravljeno – ali ima jos puno posla. Barem visegradski most nije nastradao u ratu. Njegovi divni lukovi spokojno nadvisuju vijekove i velicanstvenu rijeku Drinu. Mozda on predstavlja simbol ljepse buducnosti.
Ponedjeljak, 15. novembar
Clanovi Predsjednistva su u Vijecu sigurnosti UN-a u New Yorku. Ponovo imam sastanke citav dan, a mnogi od njih su interne prirode, sa clanovima Ureda. Ja insistiram na tome da su moja vrata otvorena za svakoga, sto znaci da sam spreman saslusati svakoga ko zeli da razgovara sa mnom. Takodje sam imao sastanak u Glavnom stabu SFOR-a u vezi sa razmjenom informacija i relevantnim pitanjima.
Nakon toga, “Principals’ Meeting”, tj. redovni sastanak sefova glavnih agencija za mirovnu implementaciju u BiH. Na dnevnom redu je bio siroki spektar pitanja, kao i obicno. Satorsko naselje u Kopacima. Radio-televizija Republike Srpske i jasan izazov principu nezavisnosti medija. Erotel. Ponovo Drzavna granicna sluzba. Posjeta izvjestilaca Vijeca Evrope i skoro obiljezavanje cetvrte godisnjice Daytonskog mirovnog sporazuma.
UN je takodje objavio svoj izvjestaj o Srebrenici danas. Odajem priznanje UN-u na njegovom iskrenom i samo-kritickom izvjestaju o jednoj od najvecih tragedija od 1945. godine. Jedino putem otvorenog pristupa ovom dramaticnom neuspjehu medjunarodne zajednice i njenoj nemogucnosti da sprijeci ovaj uzasavajuci zlocin ce oni koji su dozivjeli ovu tragediju moci da sagledaju svoju sadasnjost i buducnost.
Dan se zavrsio sa prijemom u belgijskoj ambasadi povodom “Dana Dinastije”, belgijskog dana drzavnosti. Ohrabrujuce je razmisljati o tome da BiH nije jedina zemlja u Evropi u kojoj je dolazilo do podjela.
Utorak, 16. novembar
Za doruckom sam sa velikim zanimanjem citao izvjestaje Dnevnog Avaza i Oslobodjenja iz New Yorka u vezi sa Deklaracijom Predsjednistva. Zaista je dobra vijest da su potpisali da preuzimaju takve obaveze, narocito sto se tice dogovora o Drzavnoj granicnoj sluzbi. Izgleda da su se isplatili dani provedeni u vrsenju pritisaka i lobiranju. Vrijeme ce, medjutim, pokazati da li ce clanovi Predsjednistva lijepe rijeci pretvoriti u djela. Ja cu uciniti sve kako bih to i osigurao.
Intervju sa ORF-om, austrijskom radio stanicom. Trebali smo razgovarati o mojoj novoj knjizi o Kosovu i pregovorima u Rambouilletu (na kojima sam ucestvovao), ali se sve uglavnom svelo na situaciju u BiH. Zakljucili smo da je stalna podrska Medjunarodne zajednice od vitalne vaznosti ne samo za BiH, vec i za cjelokupni region. Sastanak sa sefovima agencija UN-a, pisma Richardu Holbrookeu i Madeleine Albright, sve u vezi sa sastankom u Vijecu sigurnosti u New Yorku.
Nakon toga sam potpisao Odluku kojom se ponistava Zakljucak Narodne skupstine Republike Srpske da se prekine sa delozacijama u zimskim mjesecima. Ne smije doci do blokade procesa povratka. Imovinski zakoni su osigurali da niko ne bude izbacen na ulicu. Jasno mi je da se proces povratka mora ubrzati, a ne zaustaviti, cak iako je takav prekid privremenog karaktera. Sasvim je jasno da to ide u korist obicnih ljudi, a oni su u svemu tome najvazniji.
Srijeda, 17. novembar
Veliki broj internih sastanaka i vazan radni rucak sa ambasadorima Organizacije islamskih zemalja. Ostatak dana uglavnom proveden na internim sastancima, uz izvjestaje o procesu povratka i stanju u ekonomiji.
Sve vise me brine odugovlacenje i ociti otpor prema reformi medija i programu uspostavljanja istinskog javnog RTV servisa sa obje strane medjuentitetske linije. Cini se da politicari ne shvataju da je jedino istinski javni RTV servis u interesu naroda.
Izmedju sastanaka, ceste telefonske konsultacije sa suprugom, koja je zauzeta rukovodjenjem tima gradjevinskih radnika koji radi na nasoj novoj kuci. Kuca se nalazi na brdu u starom dijelu grada, sa prekrasnim pogledom na Sarajevo. Ubijedjen sam da ce nam biti udobno u njoj, a tako i treba jer ce ona zasigurno za neko vrijeme biti nas porodicni dom. Nakon vise od dva mjeseca na ovom poslu, jedna stvar mi je sasvim jasna: u BiH treba obaviti jos tako puno posla. Jos uvijek se osjecam kao da sam tek poceo!