|
Novi strateški pravac:Predloženi načini za primjenu imovinskih zakona u vrijeme kada se smanjuju sredstava međunarodne zajednice
|
12.9.2002 | ||||||||||||||||||||||||
|
Kratak pregled U ovom dokumentu se određuje pravac nove politike Plana za primjenu imovinskih zakona (PLIP) koja će se oslanjati na zajednički okvirni dokument PLIP-a iz oktobra 2000. godine, a koja se koncentriše se na slijedeće elemente: · Stavljanje u funkciju rješavanja zahtjeva po hronološkom redu i insistiranje na primjeni slova imovinskih zakona, koje je Visoki predstavnik izmijenio i dopunio odlukom od 4. decembera 2001. godine, osim zahtjeva određenih kategorija navedenih u kasnijim odlukama Visokog predstavnika koje će se rješavati u ubrzanom postupku. Stvaranje pravne sigurnosti i transparentnosti i za podnosioce zahtjeva i za privremene korisnike kroz zahtjev da rješenja budu izdavana i izvršavana u skladu sa zakonom. Pružanje zaštite službenicima organa za stambena pitanja od političkih pritisaka i korupcije kroz eliminaciju njihovog prava diskrecije pri odlučivanju o redosljedu rješavanja predmeta. · Izdavanje i izvršavanje rješenja bez odlaganja, u skladu sa zakonom, za potvrđene slučajeve višestrukih korisnika, bez daljeg istraživanja organa za stambena pitanja. · Intenzivno angažovanje na praćenju rada opštinskih organa za stambena pitanja, uključujući sve primjerene oblike podrške, redovne konsultacije i sankcije, kada je to potrebno. · Rad na informisanju javnosti da bi se imovinski zakoni i politika njihovog sprovođenja pojasnili svim zainteresovanim stranama i svim dijelovima međunarodne zajednice. Izgrađivanje jedinstvenog stava međunarodne zajednice u suprotstavljanju obstrukcijama na svim nivoima. · Intenziviranje konsultacija sa domaćim institucijama, kako o intervencijama u pojedinačnim slučajevima, tako i o formulisanju i primjeni politike ponašanja. 1. Istorijat Pravo raseljenih lica i izbjeglica da se vrate i povrate svoju predratnu imovinu je već dugo jedno od centralnih pitanja međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, a zagarantovano je u Aneksu 7 Okvirnog sporazuma za mir (Dejtonskog sporazuma). Ovo je zasnovano na priznanju da to što se imovina ne vraća stvarnim vlasnicima predstavlja kršenje prava na imovinu iz, inter alia, člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Vraćanje imovine je neophodno za stvaranje trajnih rješenja za raseljena lica i izbjeglice. Ono može da poprimi oblik ili stvarnog povratka na imovinu ili prodaje imovine sa ciljem investiranja u naseljavanje u nekom drugom mjestu, kroz kupovinu ili iznajmljivanje stambenaog prostora koji ne pripada nekome drugome. Centralno mjesto koje vraćanje imovine ima u ciljevima postavljenim u Okvirnom sporazumu za mir (Dejtonski sporazum) se ogleda i u prioritetu koji je dat Planu za primjenu imovinskih zakona (PLIP), u kome učestvuju različite međunarodne organizacije. U krajnjem cilju, i održivost Bosne i Hercegovine (BiH) kao stabilne, sigurne i nezavisne države i planovi međunarodne zajednice za odgovoran prestanak njenog angažmana ovdje zavise od stvaranja uslova za punu primjenu imovinskih zakona do 2003. godine. Međutim, uprkos značajnom napretku koji je napravljen u primjeni imovinskih zakona u toku poslednje tri godine, sadašnja situacija ostavlja znatan prostor za unapređenje i konsolidaciju. Stopa po kojoj raseljena lica i izbjeglice mogu da povrate imovinu čvrsto ostaje na 2% mjesečno u prosjeku u cijeloj zemlji. Ako ne dođe do eksponencijalnog povećanja ove stope, može da dođe do odlaganja pune primjene imovinskih zakona u mnogim opštinama čak i u situaciji kada se ubrzava povlačenje međunarodne zajednice. Ova zabrinutost je naglašena i činjenicom da je bosansko-hercegovački politički milje i dalje indiferentan ili otvoreno neprijateljski raspoložen prema rješenju ovog problema. Procjenjuje sa da ima 110.000 porodica (prema statistici PLIP-a krajem jula 2002. godine) koji još uvijek čekaju da uđu u posjed svojih kuća, o oni takođe gube iluzije, što se odražava u pravno sumnjivoj, ali sve uobičajnijoj praksi prodaje prava na imovinu i prije nego ono bude ostvareno. Ovi trendovi ne samo da isključuju mogućnost povratka u pojedinačnim slučajevima, nego i bacaju sumnju na održivost teško postignutog napretka u ukupnom povratku, koji je napravljen do sada. Sadašnji trend u primjeni imovinskih zakona — zasnovan na strategijama koje je međunarodna zajednica usvajala do sada — nosi rizik da će hiljade podnosilaca zahtjeva za povrat ostati bez izgleda da im se vrati imovina do vremena kada se međunarodna zajednica bude povukla u znatnoj mjeri. Ovaj dokument definiše konkretne korake koji se moraju preduzeti da bi razriješili ovakvu situaciju. 2. razvoj politike PLIP-a U svojim nastojanjima da garantuje imovinska prava i da pomogne povratak, međunarodna zajednica se pokazala sposobnom da svoju taktiku prilagodi promijenljivim uslovima na terenu. Prvo je došlo do forsiranja da se usvoje entitetski zakoni o povratu imovine u upravnom postupku 1998. godine i njihovog prvog usklađivanja kroz izmjene i dopune koje je donio Visoki predstavnik 1999. godine. Prvi napori na primjeni zakona su nadvladali početni otpor domaćih vlasti, tako da su prvo počeli da primaju, a poslije i da rješavaju zahtjeve. Trenutna faza primjene je koncentrisana na izvršenje rješenja tako što se organima vlasti skreće pažnja na slučajeve “dvostrukih” ili “višestrukih korisnika.” Činjenica da su višestruki korisnici definisani po tome da li imaju mogućnost da na drugi način riješe svoje stambene probleme (pomoću vlastitih prihoda, mogućnošću korištenja nekog drugog stambenog prostora itd.) čini od njih “lake slučajeve,” čija deložacija donosi vrlo malo političkog rizika za organe vlasti. Kao rezultat toga, međunarodna zajednica je mogla da započne stvarnu primjenu imovinskih zakona tako što je ohrabrivala organe za stambena pitanja da koncentrišu svoje snage na djelovanje i potvrđivanje navodnih slučajeva višestrukih korisnika. Veoma često su se organi vlasti, da bi mogli reagovati, oslanjali na prisustvo međunarodne zajednice na terenu u vezi prikupljanja podataka koji potvrđuju status višestrukog korisnika. U svjetlu tekućeg smanjivanja sredstava međunarodne zajednice, ovakav metod više nije održiv. Početna koncentracija na višestruke korisnike je dovela do rasta stope primjene imovinskih zakona na 15% u ljeto 2000. godine i na preko 30% godinu dana poslije. Međutim, cijenu ove strategije su platili oni podnosioci zahtjeva čiju imovinu koriste “teški slučajevi”, tj. privremeni korisnici koji ne mogu na drugi način riješiti stambene probleme i zbog toga imaju pravo da od organa vlasti očekuju alternativni smještaj. U slučajevima kada nisu obezbijedili alternativni smještaj u zakonskom roku od organa vlasti se zahtijeva da deložiraju privremenog korisnika, osim ako nisu u stanju da pruže jasne i zadovoljavjuće dokaze OHR-u da nemaju alternativnog smještaja, a u skladu sa uslovima navedenim u imovinskim zakonima. Ova obaveza da se izvrše deložacije u skladu sa zakonom propisanim rokovima je odredba imovinskih zakona koja se najčešće krši, ostavljajući vlasnike imovine koju koriste ‘teški slučajevi’ bez imovine na neodređeno vrijeme. Privremenim korisnicima koji imaju pravo na alternativni smještaj je praktično dato novo vremenski neograničeno pravo da koriste tuđu imovinu na koju su vlasnici podnijeli zahtjev za povrat, a u suprotnosti sa zakonom. U stvari, sadašnja strategija nosi u sebi rizik da stvori utisak da međunarodna zajednica prećutno odobrava dvije vrste nezakonitog ponašanja — neobezbjeđivanje alternativnog smještaja (uprkos brojnim jeftinim mogućnostima za njegovo obezbjeđenje) i, u vezi sa njime, nemoć da se imovina koju koriste “teški slučajevi”, ipak, vrati njihovim stvarnim vlasnicima. Još više otežavajući ovaj problem, mogućnost organa za stambena pitanja da određuju i biraju slučajeve navodnih dvostrukih korisnika kao prioritete pri rješavanju slučajeva je istima ostavila previše diskrecije u vezi redosljeda rješavanja svih slučajeva i dala prostora za davanje mita i vršenje pritisaka kako ne bi radili protiv grupa koje su politički zaštićene. Ovi problemi su doveli do treće faze primjene imovinskih zakona koja je opisana u ovom dokumentu. “Novi strateški pravac” odražava novi naglasak na rješavanju svih slučajeva po strogo hronološkom redu, osim zakonom propisanih izuzetaka. Ova politika se mora podržati kroz obezbjeđenje dovoljno alternativnog smještaja koji će obezbijediti rješavanje “teških slučajeva” onako kako se budu javljali po hronološkom redu i omogućavanje stvarnih vlasnika da uđu u posjed svoje imovine bez daljeg protivzakonitog odgađanja. Već su preduzeti ključni preliminarni koraci. Najvažnije je da je izmjenama i dopunama imovinskih zakona koje su nametnute 4. decembra 2001. godine hronološki red rješavanja postao izričita zakonska obaveza organa za stambena pitanja u oba entiteta, osim izuzetaka koji su navedeni u kasnijim odlukama Viskog predstavnika. Organizacije u sastavu PLIP-a su također intenzivirale svoju kampanju u kojoj vrši pritisak na organe vlasti na svim nivoima da u budžetima obezbijede dovoljno sredstava za alternativni smještaj i osiguraju njihovo efikasno korištenje. Rješavanje zahtjeva po hronološkom redu je sada faktički svuda shvaćeno i prihvaćeno u principu i primjenjuje se u praksi u sve većem broju opština. Došlo je vrijeme da ad hoc rad na unapređenju rješavanja predmeta po hronološkom redu, koji je zasnovan na odgovarajućem alternativnom smještaju, ustupi mjesto jasnoj i sistematskoj politici međunarodne zajednice koja je u skladu sa izmjenama i dopunama koje je nedavno proglasio Visoki predstavnik. 3. Elementi novog strateŠkog pravca Novi strateški pravac koji je definisan u ovom dokumentu se koncentriše na rješavanje svakog zahtjeva po hronološkom redu i punu primjenu imovinskih zakona. Obaveza organa za stambena pitanja da obezbijede alternativni smještaj za one privremene korisnike koji na njega imaju pravo se više ne može ignorisati. Međutim, ne može ni obaveza da se ne može, ukoliko se alternativni smještaj ne obezbijedi, odgađati povrat stvarnoga vlasnika u njegov predratni dom, osim ako organi vlasti nisu u stanju da pruže jasne i zadovoljavjuće dokaze OHR-u da nemaju alternativnog smještaja, a u skladu sa uslovima navedenim u imovinskim zakonima. Da bi došlo do ovoga, međunarodna zajednica se mora u potpunosti obavezati da će poštovati osnovne principe koji slijede. Oni sada moraju postati centralni principi politike PLIP-a, koji će biti poštovani strogo i dosljedno. 3.1. Proširivanje konsenzusa i prihvatanja ovog pravca kao vlastitog pravca Novi strateški pravac, kao i sve prethodne strategije PLIP-a, se oslanja na jedinstveni pristup međunarodne zajednice u kome svaka organizacija svakodnevno podržava rad svojih ureda na terenu. Sada, međutim, sa izgledima za smanjeno angažovanje međunarodne zajednice, postaje nužnije nego ikada da domaći upravni organi i institucije za ljudska prava budu aktivno uključeni u ostvarivanje ove strategije. S obzirom da trenutni problemi sa imovinom utiče na rad ovih organa i institucija, one imaju prirodan interes da ih rješavaju. Sada je u dužnosti PLIP-a da uvjeri ove organe i institucije da su strategije koje je usvojila međunarodna zajednica, u mjeri koja je u skladu sa njihovim mandatima, najbolje sredstvo za rješavanje neriješenih imovinskih pitanja. U onoj mjeri u kojoj ovi organi na duge staze prihvate ovaj proces primjene imovinskih zakona kao svoj vlastiti, oni će omogućiti da se međunarodna zajednica povuče sigurna u vjerovanju da ostavlja za sobom institucije koje su sposobne da taj proces dovedu do kraja. 3.1.1. Institucije za ljudska prava: Ćelije PLIP-a prave sve veći napor kako bi u svoj rad na primjeni zakona direktno uvele domaće institucije za ljudska prava. Kontakte su napravile sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH, Ombudsmenima na državnom i entiteskim nivoima i Domom za ljudska prava BiH. Entitetski Ombudsmeni i UNHCR-ovi Informativni centri za pravnu pomoć su prisustvovali seminarima koj je OSCE organizovao u januaru 2002. godine u vezi sa nedavno donesenim izmjenama i dopunama zakona. Dokument Novi strateški prvac treba da bude dostavljen i objašnjen ovim institutcijama koje treba pozvati da učestvuju u njegovoj realizaciji. 3.1.2. Domaće vlasti: Proces pregovaranja u vezi sa uputstvima o razmjeni informacija od 5. decembra 2001. godine sa nadležnim ministarstvima i konsultacije sa njima pri izradi izmjena i dopuna od 4. decembra su doprinijele kvalitetu nastalih propisa i zakona i ukazuju kakav treba da bude dalji put po pitanjima izrade i primjene zakona. Državna komisija za raseljena lica i izbjeglice čiji predsjednik je predstavnik Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH je postala koristan forum za ovakve razgovore. 3.1.3. Baze podataka: OHR-RRTF predvodi napore da obezbijedi da baze podataka koje su napravljene s ciljem unapređenja povratka i primjene imovinskih zakona budu prenesene na domaće institucije na način koji će garantovati njihovu stalno korištenje za primjenu imovinskih zakona i u svrhu povratka. CRPC počinje da radi na identifikovanju pitanja u vezi prenosa mnogobrojnih baza podataka koje ima na raspolaganju na domaće organe i tijela u ovom kontekstu. 3.2 Praćenje rješavanja zahtjeva po hronološkom redu na terenu: od rada na individualnim slučajevima do konsultacija Do sada, primjena imovinskih zakona je, uglavnom, bila predmet diskrecije opštinskih vlasti. Donošenje odluka se vršilo uz malo obzira prema principima upravnog postupka. Politički uticaji, korupcija i, često, čista samovolja su određivali koji zahtjevi će biti rješavani i kada. Privremeni korisnici su vjerovali—i ponašali se—kao da imaju pravo, po božjoj pravdi, da ostanu na tuđoj imovini neodređeno vrijeme. Vlasnici i nosioci stanarskog prava nisu nikada mogli predvidjeti kada će im se, ako će ikada, vratiti njihova imovina. Reagujući na to, međunarodna zajednica se suviše često koncentrisala na ad hoc intervencije u pojedinačnim slučajevima. Dok su od ovoga, bez sumnje, korist imali pojedini podnosioci zahtjeva, šteta je nanošena samom procesu zbog podrivanja principa hronologije. Odluke Visokog predstavnika od 4. decembra su jasno stavile do znanja da se, skoro četiri godine nakon što su doneseni imovinski zakoni, ova situacija više ne može tolerisati. One su izričito propisale rješavanje po hronološkom redu koji je uvijek postojalo u zakonu: zahtjevi za povrat imovine treba da budu rješavani i izvršavani po redosljedu po kojem su ih primali organi vlasti. Ovo će spriječiti manipulaciju redosljeda rješavanja u političke i druge svrhe i obezbijediti da podnosioci zahtjeva i privremeni korisnici mogu jasno predvidjeti dokle se došlo u rješavanju njihovih prava. Rješavanje zahtjeva po hronološkom redu u skladu sa zakonom će dovesti do efikasnijeg korištenja sredstava i ljudstva organa za stambena pitanja. Po sadašnjem sistemu, službenici za stambena pitanja praktično sve svoje snage za obavljanje razgovora i istraživanje na terenu usmjeravaju na istraživanje navodnih slučajeva dvostrukih korisnika. Ove snage sada treba preusmjeriti na rješavanje zahtjeva po hronološkom redu. Davanje prioriteta što se tiče privremenih korisnika treba da bude samo u slučajevima dvostrukih korisnika čiji status je potkrijepljen dokazima toliko čvrstim da nije opravdano da ih organi za stambena pitanja još jednom provjeravaju. Primjeri obuhvataju opštinske izvještaje u kojima se navode višestruki korisnici koji su to postali povratom imovine, a koji se podnose u okviru Programa za razmjenu informacija koji funkcioniše u cijeloj BiH, kao i potvrđene izvještaje o višestrukim korisnicima koji su to postali obnovom imovine, a koje podnosi Jedinica RRTF-a za provjeru i praćenje (HVM). Podnosioce zahtjeva treba ohrabriti da dostave sve dokaze ovakve prirode do kojih mogu doći, kao što je dokaz službeno izdat da je korisnik njihove imovine povratio i prodao svoju predratnu imovinu. Osim provjerenih dvostrukih korisnika i kategorija koje su u imovinskim zakonima izuzete u odnosu na rješavanje po hronološkom redu, prioritet se, u skladu sa odlukom Visokog predstavnika iz aprila 2002. godine, dati policajcima povratnicima. Korisnici kolektivnih i tranzitnih centara koji su se prijavili za povratak također mogu da povrate svoju imovinu u ubrzanom postupku. Ovo će se desiti na osnivu planu, koji je odobrio OHR u avgustu 2002. godine, a njegovu ko-ordinaciju vrši UNHCR, prema kome će prostor u kolektivnim centrima koji koristi ova kategorija biti dodijeljen korisnicima njihove imovine, čime će oni postati višestruki korisnici. Po ovom planu je dozvoljeno ubrzati rješavanje nekih slučajeva za povrat imovine, a da ne dođe do narušavanja rješavanje po hronološkom redu. Ubuduće se ni jedna druga kategorija neće uzimati u obzir kao prioritet. Princip rješavanja zahtjeva po hronološkom redu će u mnogome olakšati novi model praćenja koje sprovode kontakt tačke PLIP-a. Umjesto da djeluju kao ad hoc advokati pojedinih podnosilaca zahtjeva, kontakt tačke PLIP-a treba da rade u tjesnoj saradnji sa organima za stambena pitanja na poboljšanju ukupnog sistema rješavanja slučajeva. UNHCR je već u protekle dvije godine pojedinačne slučajeve u vezi sa imovinom upućivao Informativnim centrima za pravnu pomoć, a i OSCE je preduzeo korake da čini isto. Ovo bi trebalo da omogući kontakt tačkama PLIP-a da prate domaće organa vlasti uz saradnju sa njima na sistematičan način umjesto praćenja pojedinačnih slučajeva. Kontakt tačake PLIP-a ohrabruju organe za stambena pitanja da opšte prihvatanje principa rješavanja zahtjeva po hronološkom redu sprovedu u praksi. Ovaj trend će se ubrzati kada baze podataka po hronološkom redu zahtjeva na kojima rade službenici OSCE-a i CRPC-a za unošenje podataka budu u funkciji. Kako rješavanje po hronološkom redu uzima maha, praćenje će biti olakšano jer je jasno šta se očekuje od organa za stambena pitanja kao rezultat toga: Čim liste zahtjeva sastavljene po hronološkom redu budu u funkciji, prvi zahtjev koji je podnesen mora biti riješen prije drugoga i tako redom. Diskrecija organa za stambena pitanja o tome da li da prihvate mito ili političke pritiske će biti eliminisana. U međuvremenu, transparentnost koju će dati novi sistem treba da bude istaknuta zainteresovanim strankama na svaki mogući način. Sredstva, kao što su javno dostupne liste koje će pokazivati dokle sa došlo u rješavanju slučajeva, će pokazivati podnosiocima zahtjeva da će se proces okončati i ohrabriti privremene korisnike da dobrovoljno napuste tuđu imovimu i počnu planirati svoje slijedeće korake. 3.3. Prilagođavanje postojeće taktike PLIP-a rješavanju po hronološkom redu Mnogobrojne inicijative, koje je već uveo PLIP, će dopuniti metod rješavanja predmeta po hronološkom redu, poboljšavajući efikasnost rada organa za stambena pitanja. Takvi programi uključuju: 3.3.1. Jačanje sposobnosti i samostalnosti organa za stambena pitanja: Pomoć koju pružaju organizacije uključene u PLIP, kao što je program OSCE-a za angažovanje službenika za unošenje podataka na određeno vrijeme u opštinskim organima za stambena pitanja koji će unijeti podatake o zahtjevima po hronološkom redu i pilot projekat CRPC-a za upređivanje baza podataka o podnesenim zahtjevima koje imaju opštine i CRPC, može povećati radni učinak organa za stambena pitanja kao i unaprijediti praćenje koje vrši međunarodna zajednica. Obuka, kakvu je organizovao OSCE u jesen 2001. godine o razmjeni informacija i u proljeće 2002. godine o izmjenama i dopunama imovinskih zakona i u ljeto 2002. godine o pitanju obnavljanja ugovora o korištenju stana, kao i obuka koju je organizovao UNHCR za svoju mrežu Informativnih pravnih centara su također od velike pomoći, naročito kada ona okupi predstavnike organa za stambena pitanja iz opština dvosmjernog povratka. 3.3.2. Rad sa donatorima: Projekti za obezbjeđenje alternativnog smještaja bi se mogli finansirati u opštinama koje su, što je očito, same već uradile sve što su mogle da obezbijede alternativni smještaj. Trebalo bi usmjeriti više sredstava za obnovu za potrebe “korisnika PLIP-a”, tj. raseljenih lica iz razrušenih sela koji koriste imovinu u gradu; poznato je da ova vrsta obnove doprinosi prihvatanju primjene imovinskih zakona u javnosti i može biti početna tačka za dugi niz povrataka imovine pomoću Programa za razmjenu informacija za cijelu BiH. U nekim slučajevima treba riješiti materijalne potrebe koje ograničavaju radne mogućnosti organa za stambena pitanja (tj. nedostatak kompjutera). 3.3.3. Javne informativne kampanje: Javne informativne kampanje, koje zajednički vode međunarodne organizacije, kao što je ova kojom se upravo sada obavještava o izmjenama i dopunama imovinskih zakona od 4. decembra 2001. godine, igraju ključnu ulogu u obezbjeđivanju da ljudi razumiju prava svih strana u procesu primjene imovinskih zakona, kao i pravu ulogu službenika organa za stambena pitanja. U nekim slučajevima, kao što je poster koji je pripremio OSCE, a koji navodi kazne predviđene zakonom za one koji prijete službenicima organa za stambena pitanja, one mogu pružati direktnu podršku. U drugim slučajevima, kao što su radio emisije koje je organizovao UNHCR uz učešće stručnjaka Informativnih pravnih centara koji su odgovarali na pitanja slušalaca u vezi sa primjenom imovinskih zakona, one povećavaju znanje u vezi sa zakonima i pravima koje oni garantuju. Kad god je moguće, treba da budu organizovani javni informativni skupovi na opštinskom nivou, koji bi omogućili predstavnicima opštinskih organa za stambena pitanja da sami objasne zakon i preduprede socijalne tenzije koje se često vezuju za primjenu imovinskih zakona. Ranije su javne informativne kampanje, koje su zajednički vodile međunarodne organizacije, potpadale pod dvije široke kategorije. Prvo, pokazalo se da su one odlično sredstvo za davanje važnih novih informacija ljudima kojih se imovinski zakoni direktno tiču. Ranije kampanje, u kojima su se raseljena lica i izbjeglice informisali o rokovima u kojima treba da podnesu zahtjev za povrat društvenih stanova, kao i kampanja o izmjenama i dopunama imovinskih zakona od 4. decembra 2001. godine, koja je u toku, su tipične za ovu kategoriju. Drugo, javne informativne kampanje su korištene da promijene predstave onih na koje se odnose imovinski zakoni i da se suprotstave dezinformacijama koje su domaće vlasti širile sistematski. Kampanji koja je vođena u ljeto 2000. godine pod nazivom “Poštovanje/Respect” i kampanji koja je vođena u jesen 2000. godine po nazivom “Dosta je/Its Enough” se, na primjer, uveliko pripisuje zasluga za razbijanje mita da privremeni korisnici imaju pravo da ostanu na tuđoj imovini beskonačno. Obje vrste javnih informativnih kampanja treba da nastave da se koriste kada god je prikladno sa ciljem ubrzanja primjene imovinskih zakona. 3.4. Obezbjeđivanje adekvatnog alternativnog smještaja Alternativni smještaj je ključni elemenat novog strateškog pravca. Organi vlasti koji su ozbiljno počeli da preuzimaju obavezu da obezbijede alternativni smještaj često vide da to eksponencijalno povećava efikasnost procesa primjene imovinskih zakona. Osnovni standardi određeni za alternativni smještaj odražavaju njegovu humanitarnu prirodu i privremeni korisnici ga često odbijaju, time otkrivajući da oni, u stvari, imaju drugu opciju za stanovanje. Ovo podvlači potrebu da organi vlasti ne samo finansiraju alternativni smještaj nego da također obezbijede da se ova sredstva koriste sa maksimalnom efikasnošću. Skupi projekti preseljavanja pod plaštom obezbjeđivanja alternativnog smještaja se moraju uzimati onakvim kakvi jesu —kao opstrukcije—sve do trenutka kada sva dostupna ekonomski efikasna sredstva za obezbjeđivanje alternativnog smještaja ne budu upregnuta na rješavanju pitanja koji se odnose na primjenu imovinskih zakona na opštinskom nivou. Iskustvo pokazuje da je relativno lako pronaći zgrade koje bi se mogle koristiti kao alternativni smještaj, ali pregovori o njihovoj upotrebi zapadnu u teškoće u raspravama između ministarstava i dovedu do zanemarljivih rezultata. Međunarodna zajednica treba da prestane da vodi mikro-menadžment ovoga procesa i da jasno i glasno ponovi da su organi vlasti odgovorni da obezbijede alternativni smještaj. Usklađeni pritisci moraju i dalje da se vrše na svim nivoima vlasti u BiH koji treba da obezbijede odovarajući broj jedinica alternativog smještaja, proporcinalnog potrebama svake opštine. Mora se naglasiti da to što se ne obezbjeđuje alternativni smještaj jeste ono što se empirijski veže za opstrukcije, a ne njegov nedostatak. Imovinski zakoni sadrže odredbe koje omogućavaju da se deložacije zamrznu u opštinama koje pružaju OHR-u zadovoljavajuće dokaze o potpunom nedostatku alterantivnog smještaja, ali ni jedna opština nije učinila ozbiljne napore da ponese ovaj teret. U funkciji su instrumenti za obezbjeđivanje odgovarajućih finansijskih sredstava u budžetu. U decembru 2001. godine je PLIP ćelija nadležnim entitetskim ministarstvima, svim kancelarijama entitetskih ombudsmena i svim kantonalnim predsjednicima vlada poslala pismo u vezi odgovornosti za finansiranje i obezbjeđivanje alternativnog smještaja. PLIP je nastavio rad po tom pitanju prikupljajući informacije o planiranom i izvršenom budžetu za alternativni smještaj u svakoj opštini u BiH kao i o specifičnim projektima. Ove napore će dopuniti odluka Visokog predstavnika od 24. januara 2002. godine po kojoj su nadležna ministarstva oba entititeta dužna da podnose kvartalne izvještaje Ministarstvu za ljudska prva i izbjeglice o sredstvima određenim u budžetu za povratak. Dopune i izmjene imovinskih zakona od 4. decembra 2001. godine su ojačale poziciju opštinskih organa vlasti i međunarodne zajednice u nastojanju da se obezbijedi alternativni smještaj. Opštine će sada moći da efikasno objedine raspoloživa sredstava i da odgovare na nejednaku raspodjelu postojećeg alternativnog smještaja i ljudi koji ga trebaju. Organi vlasti na višem nivou i ministarstva imaju i veću obavezu da obezbjeđuju sredstva za alternativni smještaj. Pored toga, pokrenut je proces za stavljanje u funkciju hiljade društvenih stanova na koje nisu podneseni zahtjevi za povrat koji bi sami po sebi trebali da budu najveći izvor alternativnog smještaja, a umjesto toga su uvučeni u protivzakonite i nepoštene transakcije. Preciznije rečeno, ove dopune i izmjene predviđaju formiranje “komisija za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana” koje su se davno trebale formirati, koje će nadgledati ovaj proces. U toku proljeća i ljeta 2002. godine, svi potrebni propisi su bili izdati i komisije za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana su uspostavljene. OSCE je organizovao seminare u vezi sa kontrolom zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana za predstavnike međunarodne zajednice i novo-uspostavljene komisije. Dopune i izmjene takođe predviđaju nove važne mehanizme koji će obezbijediti da alternativni smještaj bude dat samo onima koji ga trebaju. Uslovi za sticanje ovog prva su suženi i veći teret je stavljen na privremene korisnike jer oni treba da dokažu da ih ispunjavaju. Pri tome, oni moraju i da dokažu da zaista nemaju nikakvu drugu mogućnost za smještaj i da pokažu da su preduzeli sve moguće korake da pomognu sami sebi time što su tražili povrat ili obnovu svoje imovine koju su imali prije rata. Konačno, dopune i izmjene predviđaju da ranija rješenja koja su privremenim korisnicima davala pravo na alternativni smještaj budu odmah preispitana i izvršena u slučajevima kada stranka više nema prava na alternativni smještaj. Dakle, broj osoba u kategoriji koje treba da budu deložirane bez prava na alternativni smještaj će postati znatno veći. S obzirom na ovakvu stvarnost, najefikasniji i najmudriji način da se krene sa trenutnim nagomilanim slučajevima je sistematsko rješavanje po hronološkom redu. 3.5 Odlučunost pred opstrukcijama Ohrabrujuci broj opstina se hrabro suocava sa izazovom da zavrsi provedbu imovinskih zakona. Odgovorni organi vlasti koji pokazuju istinsku opredjeljenost da ispune svoje zakonske obaveze treba ohrabriti kroz jaku podršku međunarodne zajednice kao što je opisano u dijelu 3.3 gore u tekstu. Međutim, previše organa za stambena pitanja i političara ostaje i dalje protiv primjene imovinskih zakona jer ona ugrožava njihove materijalne i političke interese. Pri primjeni novog strateškog pravca, međunarodna zajednica mora biti spremna da se suoči sa njihovim argumentima i da se, na kraju, ne povlači pred opstrukcijama. Bit će neophodna dosljedna i očita podrška sa najvišeg nivoa svih angažovanih međunarodnih organizacija. Potrebno je da se i ostatak međunarodne zajednice, uključujući osoblje svih međunarodnih organizacija i ambasada, obavijesti o ovom pristupu i da se od njih zatraži da mu daju javnu podršku. Mogu se predvidjeti primjedbe protiv metode rješavanja slučajeva po hronološkom redu na svim nivoima. Može se očekivati da će organi za stambena pitanja oklijevati da izvršavaju deložacije privremenih korisnika ako nemaju alternativnog smještaja uprkos činjenici da mnogobrojni takvi korisnici već godinama uživaju protivzakonitu zaštitu od deložacije i sprečavaju povratak prijeratnih vlasnika. Još razumnije očekivanje je da će navoditi nedostatak sredstava, političke pritiske da se zakon ne primjenjuje i miješanje i prijetnje pojedinaca i grupa koje se protive primjeni imovinskih zakona. Objašnjavajući zašto sami ne preduzimaju ni najminimalnije u primjeni imovinskih zakona, političari, kao što su načelnici, predsjednici kantona i ministri, se često, naizgled s pravom, pozivaju na druge političke zajednice koje ne primjenjuju imovinske zakone u potpunosti. Konkretno, oni se žale na političku i materijalnu cijenu deložiranja ljudi prije nego se oni mogu vratiti (tj. što moraju da im obezbijede alternativni smještaj dok čekaju da se vrate na svoju vlastitu imovinu). Ovo ima kao rezultat periodično javljanje skoro potpuno nepraktične ideje da sva raseljena lica treba da odaberu jedan dan za masovni kolektivni povratak u predratne domove. U političkim zajednicama, nepostojanje dosljedne koordinacije budžetskih sredstava obično ostavlja različitim nivoima vlasti mogućnost da upiru prstom jedni na druge u situaciji kada niko od njih ne obezbjeđuje dovoljno sredstava za alternativni smjestaj. Kao rezultat toga, političari često završe pokušavajući da troškove primjene imovinskih zakona prebace na opštine u kojima su raseljena lica iz njihove opštine živjela prije rata ili na međunarodnu zajednicu. Pritisci koje vrše interesne grupe koje se protive primjeni imovinskih zakona je problem na svim nivoima. Naročito se otpor novom strateškom pravcu može očekivati od interesnih grupa koje predstavljaju borce ili ratne invalide kao i od politički povezanih osoba koje imaju materijalnog interesa da sprečavaju primjenu imovinskih zakona. Takve grupe će vjerovatno nastaviti da napadaju organe za stambena pitanja, organizujući demonstracije protiv deložacija i politizirajući to pitanje u štampi. U nekim slučajevima, njihova reakcija može biti usmjerena na kontakt tačke PLIP-a i međunarodne organizacije koje imaju veze sa primjenom imovinskih zakona. Iskustvo na terenu uvijek nanovo pokazuje da političke snage na opštinskom nivou često usklađuju svoje opstrukcije novim inicijativama kako bi vidjele da li će se međunarodna zajednica povući. U svakom pojedinačnom slučaju će biti potrebno pokazati dobro usklađene namjere međunarodne zajednice kako bi se obezbijedilo dosljedno sprovođenje politike PLIP-a širom zemlje. Bit će neophodno da međunarodna zajednica bude potpuno spremna da da čvrst i jedinstven odgovor na sve pristiske. Ovo bi trebalo da uključi slijedeće elemente: 3.5.1. Jasna poruka: Javne informativne kampanje međunarodne zajednice moraju naglasiti da su vlasti po zakonu obavezne da primjenjuju imovinske zakone na transparentan i doslijedan način. One također moraju podvući da miješanje u rad organa za stambena pitanja predstavlja krivično djelo. Šefovi svih organizacija koje rade u PLIP-u treba da se pojave na TV-u i da posjete ključne opštine i još jednom ponove organima vlasti da su obavezni da primjenjuju zakone sa njihovim izmjenama i dopunama i naknadnim odlukama Viskog predstavnika, i da objasne kako će dosljedna primjena zakona ubrzati primjenu imovinskih zakona i da ponove obavezu organa da obezbijede alternativni smještaj. 3.5.2. Sankcije: Kontak tačke PLIP-a treba da prijave svojim regionalnim ili centralnim uredima svakoga ko se miješa u rad organa za stambena pitanja kao i krivično gonjenje ili administrativne mjere protiv opštinskih organa vlasti koji ne izvršavaju svoje dužnosti. Kada je to potrebno, kao krajnje utočište, OHR treba brzo da smjenjuje one koji uporno ometaju proces. 3.5.3. Koncentracija na deložacije: Nova obaveza za rješavanjem slučajeva po hronološkom redu i intenzivno praćenje određeno novim strateškim pravcem će znatno ograničiti diskreciono pravo organa za stambena pitanja i smanjiti na najmanju mjeru njihovu mogućnost da ometaju primjenu imovinskih zakona. Zbog toga se može predvidjeti da će se slijedeća faza opstrukcije koncentrisati na proces deložacija, u kojima se organi za stambena pitanja moraju oslanjati na pomoć policije, često uz protivljenje javnosti. Tijesna saradnja sa Ministarstvima unutrašnjih poslova, kao i sa međunarodnim organizacijama koje nadgledaju rad policije (IPTF-om i Civilim poslovima UN-a, do kraja njihovog mandata, a onda Misija EU za rad policije) će biti neophodna kako bi se obezbijedila neposredna i odgovarajuća pomoć policije organima za stambena pitanja kako bi izvršavali zakazane deložacije. Međutim, bit će neophodna stalna podrška na najvišem nivou, jer entitetski političari na najvišem nivou ne bježe od ličnih intervencija kojima odlažu deložacije. 4. Plan rada i rokovi U praksi, novi strateški pravac će zahtijevati koordinaciju rada kontakt tačaka i dosljednu podršku regionalnih i Glavne kancelarije. Očekivanja međunarodne zajednice se moraju kristalno jasno staviti do znanja i organima za stambena pitanja i domaćim političarima. Međunarodna zajednica treba odmah da javno objavi da svi organi za stambena pitanja treba da počnu rješavanje slučajeva po hronološkom redu u skladu sa slovom zakona —uključujući u hronološki red i osobe koje imaju rješenja za deložaciju u roku od 90 dana bez obzira što im nije obezbijeđen alternativni smještaj, osim ako nisu u stanju da OHR-u pruže zadovoljavajući dokaz da nemu alternativnog smještaja, a u skladu sa uslovima propisanim zakonom. U tom cilju, međunarodna zajednica treba da pruži svoju pomoć pri izvršavanju slijedećih zadataka: · Hitno preduzimanje koraka na mobilisanju svog dostupnog alternativnog smještaja u pojedinim mjestima. · Sastavljanje kompletne hronološke liste zahtjeva, idealno bi bilo ako bi bila u vidu kompjuterske baze podataka. · Postupak revizije kojim će se obezbijediti da izvršenje odluka CRPC-a bude ispravno evidentirano i obavljeno u skladu sa zakonom. · Eliminisanje nagomilanih predmeta. Zakazivanje i izvršavanje deložacija u svim slučajevima višestrukih korisnika i drugim slučajevima koji predstavljuju izuzetke u odnosu na rješavanje zahtjeva po hronološkom redu, u kojima nije potrebna dodatno potvrđivanje. · Sistematsko preispitivanje pravnog statusa korisnika društvenih stanova na koje nisu podneseni zahtjevi za povrat i stavljanje svih stanova na ovaj način dobijenih na raspolaganje za alternativni smještaj u skladu sa zakonom. Čim se preduzmu ovi osnovni koraci i barem do roka koji je postavila međunarodna zajednica, organi za stambena pitanja treba da počnu da sistematski preispitaju sve preostale zahtjeve po redosljedu po kome su zaprimani. Deložacije treba da budu hitno zakazane i izvršene u svim slučajevima u kojima su rokovi određeni u rješenju istekli, uključujući i one u kojima podnosioci zahtjeva imaju pravo na alternativni smještaj. Trebaju da se izdaju rješenja u svim slučajevima u kojima zahtjevi još nisu riješeni. Hitno treba da budu izdata i izvršena rješenja van hronološkog metoda rješavanja predmeta u svim slučajevima potvrđenih višestrukih korisnika i drugim slučajevima koji su određeni kao izuzetak odlukama Visokog predstavnika. Ovaj postupak treba da teče neprestano bez ikakvih daljih rasprava i provjeravanja. Kroz čitav ovaj proces, međunarodna zajednica treba da podržava novi strateški pravac svim raspoloživim sredstvima, uključujući: · Rad na javnom informisanju sa ciljem informisanja javnosti, opštinskih vlasti i svih članova međunarodne zajednice o promjeni politike ponašanja i očekivanom ubrzanju procesa povrata imovine. · Prijavljivanje nadležnim tužilaštvima i posmatračima međunarodne zajednice slučajeva političkih pritisaka, prijetnji, napada i pokušaja davanja mita. · Praćenje kojim će se obezbijediti da organi za stambena pitanja zakazuju i izvršavaju deložacije čak i ako nema alternativnog smještaja i da ne odgađaju deložacije ni pod kakvim uslovima osim onih propisanih zakonom. 4.1. Rokovi
Naredne aktivnosti - Pismo, koje će ćelija PLIP poslati nadležnim ministarstvima i organima za stambena pitanja u cijeloj BiH, u kome će se naglasiti potreba za rješavanje predmeta po hronološkom redu, poštivanje slova i duha zakona, prestanak odlaganja deložacija, obaveza da obezbijede alternativni smještaj i da odrede koji su ‘potvrđeni višestruki korisnici’ i trenutačno pristupanje rješavanju slučajeva koji predstavljaju izuzetak u odnosu na rješavanje po hronološkom redu u skaldu sa zakonom i odlukama Visokog predstavnika.. - Osoblje PLIP-a koje radi na terenu treba da, u konsultacijama sa opštinskim vlastima, započne planiranje konkretnih detalja primjene novog strateškog pravca i da utvrde potrebe u kojima međunarodna zajednica može pomoći. Treba odrediti jasne standarde i sve preduzeti sve korake da se riješe nagomilani predmeti, pripremi alternativni smještaj i počne rješavanje zahtjeva po hronološkom redu. - Pripremanje zajedničkih javnih informativnih kampanja sa ciljem obavještavanja i objašnjavanja nove politike ponašanja. - Definisanje zakonom dozvoljenih izuzetaka u rješavanju zahtjeva po hronološkom redu. - Međunarodna zajednica treba da pažljivo prati rasplet razgovora oko budžetskih sredstava i da podsjeća vlasti na svim nivoima o njihovoj obavezi da obezbjeđuju alternativni smještaj. Naročita pažnja mora biti posvećena obezbjeđenju da kada Vlada SDA-a prestane davati sredstva Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS-a, to bude predviđeno u budžetu Republike Srpske. - Koordinacija koju će izvršiti međunarodna zajednica između UNMiBH-a, SFOR-a i entitetskih ministarstava unutrašnjih poslova u o potrebama bezbjednosti u pogledu ubrzane primjene imovinskih zakona. - Seminar OSCE-a za domaće institucije za ljudska prva i upravne organe o politici PLIP-a. - OSCE-ovi i CRPC-ovi službenici za unošenje podataka o primjeni imovinskih zakona treba da završe baze podataka po hronološkom redu gdje je god to moguće. - Organi za stambena pitanja treba da prebace sve potencijale za saslušavanje i istraživanje na rješavanje zahtjeva po hronološkom redu. Potvrđeni slučajevi višestrukih korisnika i drugi slučajevi koji su izuzeci u skladu sa zakonom treba da budu rješavani van hronološkog reda, kada budu primljeni, bez rasprava ili istraživanja. - Stambeni organi treba da odrade prvih 500 zahtjeva po hronološkom redu, odmah zakazujući izvršenja rješenja u kojima je istekao rok za iselenje, izdajući rješenja po zahtjevima gdje je potrebno i preispitujući rješenja kojima se daje pravo trenutnim korisnicima na alternativni smještaj u skladu sa izmjenama i dopunama imovinskih zakona od 4. decembra. - Objavljivanje listi sa rasporedom deložacija i rješavanja zahtjeva, na kojima će podnosioci zahtjeva i privremeni korisnici moći da se nađu po broju predmeta. - Kontakt tačke treba da nastave pažljivo praćenje, pomažući organe sa kojima imaju dobru saradnju, prijavljujući kršenja zakona i izdvajajući probleme sistemske prirode za rješavanje na najvišem nivou. - Resorna entitetska ministarstva izdaju instrukcije u skladu sa imovinskim zakonima o sastavu i radu komisija za produženje ugovora o korištenju stanova; ove komisije se formiraju i počinju da rade, vraćajući sve stanove za koje su protivzakonito izdate rješenja za produženje ugovora o korištenju na raspolaganje za alternativni smještaj.
|
|||||||||||||||||||||||||