Koristeći se ovlastima koja su Visokom predstavniku dana u članku V. Aneksa 10. (Sporazum o provedbi civilnog dijela Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji glede tumačenja navedenog Sporazuma o provedbi civilnog dijela Mirovnog ugovora; i posebno uzimajući u obzir članak II.1. (d) prethodno spomenutog Sporazuma prema kojem Visoki predstavnik “pruža pomoć kada to cijeni nužnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se jave u svezi s civilnom provedbom”;

Pozivajući sena stavak XI.2 Zaključaka s Konferencije o provedbi mira održane u Bonnu 9. i 10. prosinca 1997. godine, a na kojoj je Vijeće za provedbu mira pozdravilo nakanu Visokog predstavnika uporabiti svoj konačni autoritet u zemlji glede tumačenja Sporazuma o provedbi civilnog dijela mirovnog ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme, kako je prethodno rečeno, “donošenjem obvezujućih odluka, kada procijeni da je to nužno” u svezi s određenim pitanjima uključujući (sukladno točki (c)  ovoga stavka) “mjere u svrhu osiguranja provedbe Mirovnog sporazuma na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine i njezinih Entiteta”;

Uzimajući u obzir činjenicu da je Sjevernoatlantsko vijeće, na svom sastanku održanom 4. prosinca 2003. godine konstatiralo napredak koji je ostvarila Bosna i Hercegovina u svojim nastojanjima da se pridruži programu Partnerstvo za mir, te izjavilo da “sa zadovoljstvom očekuje da pozdravi Bosnu i Hercegovinu u programu Partnerstvo za mir kada ispuni uvjete koje je postavio NATO savez” te apeliralo na BiH “da predvidi samit koji će se održati u Istanbulu kao realan datum do kojeg može ispuniti neispunjene uvjete”;

Imajući u vidu  Komunike od 11. prosinca 2003. godine u kojem je Upravni odbor Vijeća za provedbu mira “toplo pozdravio usvajanje gotovo svih zakonodavnih preporuka Povjerenstva za reformu u oblasti obrane, na taj način otvarajući mogućnost da se Bosna i Hercegovina razmotri za članstvo u NATO-vom programu Partnerstvo za mir”;

Podsjećajući sena Odluku Visokog predstavnika od 4. veljače 2004. god. donesenu na prijedlog predsjedatelja Povjerenstva za reformu u oblasti obrane, Jamesa Lochnera, da  se proširi i preusmjeri mandat Povjerenstva kako bi nadziralo provedbu preporuka koje je izradilo i to na vrijeme za samit u Istanbulu, te kako bi dalje poboljšalo koordinaciju pomoći međunarodne zajednice za reformu obrane;

Podsjećajući se takođerda je Bosna i Hercegovina ostvarila značajan napredak u reformi obrambenog poretka ispunivši gotovo sva očekivanja NATO-a i da su organi vlasti Bosne i Hercegovine značajno povećali svoje odgovornosti u reformi obrane;

Potvrđujući da je Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine predvođeno ministrom Nikolom Radovanovićem važna pokretačka snaga u ostvarivanju brzih i važnih rezultata u uspostavi novog obrambenog poretka Bosne i Hercegovine;

Imajući na umu prijedlog predsjedatelja Povjerenstva za reformu u oblasti obrane, Jamesa Lochnera, da se imenuje ministar Nikola Radovanović za kopredsjedatelja Povjerenstva, dodatno pokazujući u kojoj mjeri je Bosna i Hercegovina izvršila transformaciju svog obrambenog poretka i preuzela veće obveze;

Uzevši u obzir, konstatirajući, te imajući na umu sve prethodno narečeno, Visoki predstavnik donosi sljedeću:

ODLUKU

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE VISOKOG PREDSTAVNIKA KOJOM SE PROŠIRUJE MANDAT POVJERENSTVA ZA REFORMU U OBLASTI OBRANE OBJAVLJENE U SLUŽBENOM GLASNIKU BOSNE I HERCEGOVINE BR. 4/04

Članak 1.

U Odluci kojom se proširuje mandat Povjerenstva za reformu u oblasti obrane (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 4/04), u članku 3. stavak 1.  mijenja i se i glasi:

“Povjerenstvo će se sastojati od dva kopredsjedatelja, dopredsjedatelja, te sljedećih članova:

i.             Predsjedatelj Zajedničkog povjerenstva za sigurnost i obranu Parlamentarne skupštine BiH;

ii.          Ministri obrane Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine.”

U stavku 3. riječi “predsjedatelj može” zamjenjuju se riječima “kopredsjedatelji mogu”.

Članak 2.

U članku 4. stavak 2. te članku 5. stavak 3. riječi “predsjedatelj može” zamjenjuju se riječima “kopredsjedatelji mogu”, a riječi “bude smatrao neophodnim (bude cijenio potrebnim)” zamjenjuju se riječima “budu smatrali neophodnim”.

Članak 3.

Članak 6. mijenja se i glasi:

“Visoki predstavnik će imenovati međunarodnog kopredsjedatelja Povjerenstva. Ministar obrane Bosne i Hercegovine će obavljati dužnost drugog kopredsjedatelja Povjerenstva. Direktor Odjela za sigurnost i suradnju Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi će vršiti dužnost dopredsjedatelja Povjerenstva.”

Članak 4.

Članak 7. mijenja se i glasi:

“Kopredsjedatelji su odgovorni za rukovođenje radom Povjerenstva. Kopredsjedatelji pripremaju raspored rada i procedure rada, te sazivaju sastanke Povjerenstva, koji se mogu održavati kako to bude potrebno na različitim lokacijama na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Neće biti potreban nikakav određen kvorum da bi se održao sastanak Povjerenstva.

Dopredsjedatelj će predsjedati u odsustvu kopredsjedatelja.”

Članak 5.

U članku 8, stavak 3. i članku 9. riječ “predsjedatelj” zamjenjuje se riječju “kopredsjedatelji”, uz odgovarajuću promjenu u konjugaciji. U članku 9. riječi “kako bude ocijenio potrebnim” zamjenjuju se riječima “kako budu ocijenili potrebnim”.

Članak 6.

Članak 12. Odluke kojom se proširuje mandat Povjerenstva za reformu u oblasti obrane briše se.

Članak 7.

Ova Odluka stupa na snagu odmah i odmah se objavljuje u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”.