Koristeći se ovlastima koje su mi date u članku V Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj provedbi Mirovnoga ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojemu je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji glede tumačenja gorenarečenoga Sporazuma o civilnoj provedbi Mirovnoga ugovora; posebice uzevši u obzir članak II 1. (d) istoga Sporazuma prema kojemu Visoki predstavnik "pomaže, kada to ocijeni neophodnim, u rješavanju svih problema koji se pojave u svezi s civilnom provedbom";

Pozivajući se na stavak XI.2 Zaključaka Konferencije za provedbu mira održane u Bonnu 9. i 10. prosinca 1997. godine, u kojima je Vijeće za provedbu mira pozdravilo namjeru Visokoga predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji glede tumačenja Sporazuma o civilnoj provedbi Mirovnoga ugovora, kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme sukladno gorenarečenim "donošenjem obvezujućih odluka, kada to ocijeni neophodnim", o određenim pitanjima, uključujući i (prema podstavku (c) stavka XI.2) druge mjere kojima se osigurava provedba Mirovnoga sporazuma na cijelome području Bosne i Hercegovine i njenih entiteta koje "mogu uključiti i mjere protivu osoba na javnim funkcijama ili dužnosnike… za koje Visoki predstavnik utvrdi da krše pravne obveze preuzete Mirovnim sporazumom ili odredbe koje se odnose na njegovu provedbu";

Napominjući da je u stavku X.4 Aneksa Deklaracije Vijeća za provedbu mira, koja je donesena 16. prosinca 1998. godine u Madridu, utvrđeno da Vijeće prihvata da se dužnosnicima kojima Visoki predstavnik zabrani vršenje javnih dužnosti "može, do daljnjeg, također zabraniti kandidiranje na izborima i vršenje bilo koje izabrane ili imenovane javne dužnosti ili dužnosti unutar političkih stranaka."

Imajući na umu značaj koji povratku izbjeglica i raseljenih osoba u prijeratne domove daje Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini i njegovi aneksi;

Dalje imajući u vidu da proces povratka predstavlja vitalan i neophodan faktor u uspostavljanju trajnog mira u Bosni i Hercegovini;

Iz dolje navedenih razloga donosim slijedeću

ODLUKU

Smjenjuje se gospodin Ivan Mandić sa dužnosti načelnika gradske općine Mostar-Jugozapad i zabranjuje mu se obavljanje bilo koje zvanične, izabrane ili imenovane javne dužnosti, kao i kandidiranje na izborima te obavljanje dužnosti unutar političkih stranaka, osim ako i kada mu ja to izričito odobrim svojom narednom odlukom.

Ova odluka stupa na snagu odmah i ne zahtijeva nikakvu daljnju proceduru. G. Ivan Mandić mora napustiti ured bez odlaganja, a odmah mu prestaje i pravo na naknadu i ostala prava koja proizilaze iz dužnosti načelnika gradske općine Mostar-Jugozapad.

Ova odluka će se odmah objaviti u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Narodnim novinama Hercegovačko-neretvanskog kantona".

RAZLOZI ZA SMJENJIVANJE

Gospodin Ivan Mandić je od 15. lipnja 2000. godine načelnik gradske općine Mostar-Jugozapad. Dok je obavljao dužnost načelnika ove gradske općine, predložen je za dužnost ministra unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona. 27. kolovoza 2001. godine je podnio ostavku na položaj ministra unutarnjih poslova.

Kao načelnik gradske općine Mostar-Jugozapad, odgovoran između ostalog za rad općinskog organa za stambene poslove nadležnog za rješavanje zahtjeva za povrat imovine, nije osigurao pravilan rad ovog ureda, uprkos ponovljenim upozorenjima. Općinskom organu nije osigurao stručno osoblje niti je dao odgovarajuću podršku sadašnjim uposlenicima. 8. kolovoza 2001. god. mu je OSCE uputio pismo u kojem ga podsjeća na ranije zahtjeve od 7. lipnja 2001.

Delikatni imovinski predmeti stavljeni su na čekanje. Na primjer, g. Mandić nije osigurao da se imovina koju su nezakonito koristili HDZ i UDVDR vrati pravim vlasnicima. Pored toga, tijekom studenoga 2001. god. odgođene su 43 deložacije u gradskoj općini Mostar-Jugozapad. 3. prosinca 2001. god. veleposlanik Colin Munro je pismeno obavijestio g. Mandića da se odgođene deložacije moraju ponovo zakazati i provesti do 31. prosinca 2001. god. Do tog roka je izvršeno manje od jedne trećine navedenog broja deložacija. G. Mandić je javno branio slučajeve dvostrukog korištenja, te je tvrdio je da izbjeglice iz trećih zemalja trebaju biti posljednji kojima će biti vraćena imovina.

Na taj način je g. Mandić aktivno opstruirao provedbu imovinskih zakona, što je dovelo do toga da je stopa provedbe imovinskih zakona u gradskoj općini Mostar-Jugozapad daleko ispod opće stope za Federaciju BiH.

Postupajući u suprotnosti sa Odlukom visokog predstavnika o dodjeli zemljišta u društvenom vlasništvu od 27. travnja 2000. i 30. ožujka 2001. god, gospodin Mandić se nije postarao da se zahtjevi za izuzeće od dodjele zemljišta u državnom vlasništvu, uključujući i imovinu u društvenom vlasništvu, dostave mom uredu. Slučajevi u kojima izuzeće nije nikada zatraženo posebno uključuju nezakonito nadziđivanje na postojećim stambenim zgradama u gradskoj općini Mostar-Jugozapad. Ovo postupanje je dokaz da se oglušio o vladavinu zakona.

Iz navedenih razloga je vidljivo da je g. Mandić jasno postupao na takav način da je sprječavao povratak izbjeglica i raseljenih osoba. Njegovo ponašanje ne samo da je protivno Ustavu Bosne i Hercegovine, i to člancima II.4, II.5. i III.2.( c) Ustava, nego je u suprotnosti sa Sporazumom o izbjeglicama i raseljenim osobama, tj. Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir.

Osim toga, za vrijeme vršenja dužnosti ministra unutarnjih poslova g. Mandić je izdao prima facie nezakonit naputak policiji u općini Stolac čiji je očigledan cilj bio sprječavanje obnove Careve džamije. Uprkos ponovljenim apelima veleposlanika Colina Munroa, ranijeg zamjenika visokog predstavnika i voditelja Ureda visokog predstavnika Jug, postupao je na način sračunat da se policija dovede u tešku situaciju i općenito pogoršaju tenzije.

Ovakvim ponašanjem g. Mandić je izvršio opstrukciju provedbe Općeg okvirnog sporazuma za mir.

Sarajevo, 15. siječnja 2002.

Wolfgang Petritsch

Visoki predstavnik