Koristeći se ovlaštenjima koja su mi data u članu V Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja gore pomenutog Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora; i posebno uzevši u obzir član II 1. (d) istog Sporazuma prema kojem Visoki predstavnik "pomaže, kada to ocijeni neophodnim, u rješavanju svih problema koji se pojave u vezi sa civilnom implementacijom";

Pozivajući se na stav XI.2 Zaključaka Konferencije za implementaciju mira održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, u kojem je Vijeće za implementaciju mira pozdravilo namjeru Visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora, kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme u skladu sa gore navedenim "donošenjem obavezujućih odluka, kada to ocijeni neophodnim", o određenim pitanjima, uključujući i (prema podstavu (c) stava XI.2) mjere kojim se osigurava implementacija Mirovnog sporazuma na cijelom području Bosne i Hercegovine i njenih entiteta koje "mogu uključiti i mjere protiv osoba na javnim funkcijama ili dužnosnike… za koje Visoki predstavnik utvrdi da krše pravne obaveze preuzete Mirovnim sporazumom ili odredbe koje se odnose na njegovu implementaciju";

Napominjući da je u stavu X.4 Aneksa Deklaracije Vijeća za implementaciju mira, koja je donesena 16. decembra 1998. godine u Madridu, utvrđeno da Vijeće prihvata da se čelnicima kojima Visoki predstavnik zabrani vršenje javnih funkcija "može, do daljeg, takođe zabraniti kandidiranje na izborima i vršenje bilo koje izabrane ili imenovane javne funkcije ili funkcije unutar političkih stranaka."

Imajući na umu značaj koji povratku izbjeglica i raseljenih osoba u prijeratne domove daje Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini and njegovi aneksi;

Dalje imajući u vidu da proces povratka predstavlja vitalan i neophodan faktor u uspostavljanju trajnog mira u Bosni i Hercegovini;

Iz dolje navedenih razloga donosim slijedeću

ODLUKU

Smjenjuje se gospodin Ivan Mandić sa funkcije načelnika gradske općine Mostar-Jugozapad i zabranjuje mu se obavljanje bilo koje zvanične, izabrane ili imenovane javne funkcije, kao i kandidiranje na izborima te obavljanje funkcije unutar političkih stranaka, osim ako i kada mu ja to izričito odobrim svojom narednom odlukom.

Ova odluka stupa na snagu odmah i ne zahtijeva nikakvu dalju proceduru. G. Ivan Mandić mora napustiti ured bez odlaganja, a odmah mu prestaje i pravo na naknadu i ostala prava koja proizilaze iz funkcije načelnika gradske općine Mostar-Jugozapad.

Ova odluka će se odmah objaviti u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Narodnim novinama Hercegovačko-neretvanskog kantona".

RAZLOZI ZA SMJENJIVANJE

Gospodin Ivan Mandić je od 15. juna 2000. godine načelnik gradske općine Mostar-Jugozapad. Dok je obavljao dužnost načelnika ove gradske općine, predložen je za funkciju ministra unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona. 27. avgusta 2001. godine je podnio ostavku na položaj ministra unutrašnjih poslova.

Kao načelnik gradske općine Mostar-Jugozapad, odgovoran između ostalog za rad općinskog organa za stambene poslove nadležnog za rješavanje zahtjeva za povrat imovine, nije osigurao pravilan rad ovog ureda, uprkos ponovljenim upozorenjima. Općinskom organu nije osigurao stručno osoblje niti je dao odgovarajuću podršku sadašnjim zaposlenicima. 8. avgusta 2001. god. mu je OSCE uputio pismo u kojem ga podsjeća na ranije zahtjeve od 7. juna 2001.

Delikatni imovinski predmeti stavljeni su na čekanje. Na primjer, g. Mandić nije osigurao da se imovina koju su nezakonito koristili HDZ i UDVDR vrati pravim vlasnicima. Pored toga, tokom novembra 2001. god. odgođene su 43 deložacije u gradskoj općini Mostar-Jugozapad. 3. decembra 2001. god. ambasador Colin Munro je pismeno obavijestio g. Mandića da se odgođene deložacije moraju ponovo zakazati i provesti do 31. decembra 2001. god. Do tog roka je izvršeno manje od jedne trećine navedenog broja deložacija. G. Mandić je javno branio slučajeve dvostrukog korištenja, te je tvrdio je da izbjeglice iz trećih zemalja trebaju biti posljednji kojima će biti vraćena imovina.

Na taj način je g. Mandić aktivno opstruirao provođenje imovinskih zakona, što je dovelo do toga da je stopa provođenja imovinskih zakona u gradskoj općini Mostar-Jugozapad daleko ispod opće stope za Federaciju BiH.

Postupajući u suprotnosti sa Odlukom visokog predstavnika o dodjeli zemljišta u društvenom vlasništvu od 27. aprila 2000. i 30. marta 2001. god, gospodin Mandić se nije postarao da se zahtjevi za izuzeće od dodjele zemljišta u državnom vlasništvu, uključujući i imovinu u društvenom vlasništvu, dostave mom uredu. Slučajevi u kojima izuzeće nije nikada zatraženo posebno uključuju nezakonito nadziđivanje na postojećim stambenim zgradama u gradskoj općini Mostar-Jugozapad. Ovo postupanje je dokaz da se oglušio o vladavinu zakona.

Iz navedenih razloga je vidljivo da je g. Mandić jasno postupao na takav način da je sprječavao povratak izbjeglica i raseljenih osoba. Njegovo ponašanje ne samo da je protivno Ustavu Bosne i Hercegovine, i to članovima II.4, II.5. i III.2.( c) Ustava, nego je u suprotnosti sa Sporazumom o izbjeglicama i raseljenim osobama, tj. Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir.

Osim toga, za vrijeme vršenja dužnosti ministra unutrašnjih poslova g. Mandić je izdao prima facie nezakonito uputstvo policiji u općini Stolac čiji je očigledan cilj bio sprječavanje obnove Careve džamije. Uprkos ponovljenim apelima ambasadora Colina Munroa, ranijeg zamjenika visokog predstavnika i šefa Ureda visokog predstavnika Jug, postupao je na način sračunat da se policija dovede u tešku situaciju i općenito pogoršaju tenzije.

Ovakvim ponašanjem g. Mandić je izvršio opstrukciju provođenja Općeg okvirnog sporazuma za mir.

Sarajevo, 15. januar 2002.

Wolfgang Petritsch

Visoki predstavnik