Koristeći se ovlastima koje su visokom predstavniku dane u članku V Aneksa 10. (Sporazum o provedbi civilnog dijela Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u glede tumačenja gore navedenog Sporazuma o provedbi civilnog dijela Mirovnog ugovora; i posebice uzevši u obzir članak II 1. (d) istog Sporazuma prema kojem visoki predstavnik “pomaže, kada ocijeni da je to neophodno, u rješavanju svih problema koji se pojave u svezi s provedbom civilnog dijela Mirovnog ugovora”;

Pozivajući se na stavak XI.2 Zaključaka Konferencije za provedbu mira održane u Bonu 9. i 10. prosinca 1997. godine, u kojem je Vijeće za provedbu mira pozdravilo nakanu visokog predstavnika da uporabi svoj konačni autoritet u zemlji u svezi s tumačenjem Sporazuma o provedbi civilnog dijela Mirovnog ugovora, kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme, sukladno gore navedenom, “donošenjem obvezujućih odluka, kada ocijeni da je to neophodno”, o određenim pitanjima, uključujući i prema točki (c) ovog stavka, “mjere kojima se osigurava provedba Mirovnog sporazuma na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine i njezinih entiteta”;

Pozivajući se na stavak 4 Rezolucije 1174 (1998) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 15. lipnja 1998. godine, prema kojem Vijeće sigurnosti, sukladno poglavlju VII Povelje Ujedinjenih naroda “…ponavlja da je visoki predstavnik konačni autoritet za tumačenje Aneksa 10 o civilnoj provedbi Mirovnog ugovora i da u slučaju spora može davati svoja tumačenja i preporuke, te donositi obvezujuće odluke, kakogod ocijeni da je neophodno, o pitanjima koja je obrazložilo Vijeće za provedbu mira u Bonu 9. i 10. prosinca 1997. godine”;

Konstatirajući da je, prema poglavlju VII Povelje Ujedinjenih naroda, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izričito potvrdilo gore spomenute zaključke Vijeća za provedbu mira u nizu rezolucija, uključujući, na primjer, rezolucije 1247 (1999), 1423 (2002), 1491 (2003), 1551 (2004), 1575 (2004), 1639 (2005), 1722 (2006), 1785 (2007), 1845 (2008), 1895 (2009) i 1948 (2010);

Prisjećajući se da je Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, svojom Deklaracijom donesenom 24. rujna 2004. godine na razini političkih direktora, zahtijevao iznalaženje trajnog rješenja u svezi s pitanjem državne imovine;

Prisjećajući se također Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine kojom je u prosincu 2004. godine uspostavljeno „Povjerenstvo za državnu imovinu, utvrđivanje i raspodjelu državne imovine, određivanje prava i obveza Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine u upravljanju državnom imovinom” (u daljem tekstu: Povjerenstvo), u čijem se sastavu nalaze stručnjaci predstavnici iz oba entiteta Bosne i Hercegovine, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i institucija Bosne i Hercegovine, (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 10/05, 18/05, 69/05 i 70/05);

S obzirom da je Povjerenstvo, prema članku 3. gorespomenute Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine zaduženo, između ostalog, da predlaže “kriterije koji će se primjenjivati da bi se utvrdilo koja imovina je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko Distrikta” i da izradi “nacrte zakonskih akata za usvajanje, kojima se osigurava da utvrđeni kriteriji budu provedeni”;

Ponovno potvrđujući da je visoki predstavnik, s ciljem da interese Bosne i Hercegovine i administrativnih jedinica u njezinom sastavu zaštiti od moguće štete koju predstavljaju daljnja raspolaganja državnom imovinom prije donošenja odgovarajućeg zakonodavstva, donio zakone na nivou države i entiteta kojima se privremeno zabranjuje raspolaganje državnom imovinom, to jest Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 18/05), Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 20/05) i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 32/05) (u daljnjem tekstu pod zajedničkim nazivom: Zabrana raspolaganja državnom imovinom);

Prisjećajući se da je 27. veljače 2008. godine Upravni odbor Vijeća za provedbu mira definirao “prihvatljivo i održivo rješenje pitanja raspodjele imovine između državne i drugih razina vlasti” kao prvi od pet ciljeva koje vlasti Bosne i Hercegovine trebaju realizirati prije tranzicije Ureda visokog predstavnika, te je zahtijevao od “visokog predstavnika da poduzme sve neophodne mjere kako bi osigurao ispunjenje navedenih ciljeva”;

Prisjećajući se također da je gorespomenutom Zabranom raspolaganja državnom imovinom privremeno zabranjen prijenos vlasništva “do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Povjerenstva, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih razina vlasti od strane Upravnog odbora Vijeća  za provedbu mira, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči”;

Imajući na umu kominikeje Vijeća za provedbu mira od 30. lipnja i 1. prosinca 2010. godine, kojima je Upravni odbor zahtijevao od nadležnih organa vlasti “konstruktivan angažman na postizanju sporazuma između vlada o rješavanju pitanja prava vlasništva između državne i drugih razina vlasti”, te je pozvao organe vlasti u BiH da se “suzdrže od poduzimanja jednostranih mjera, te podsjetio da takve mjere jedino imaju efekt sprečavanja iznalaženja rješenja za cilj državne imovine”;

S obzirom da je, 14. rujna 2010. godine, Narodna skupština Republike Srpske usvojila Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriju Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja, (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 135/10), prema čijem članku 3. sva državna imovina koja se nalazi na teritoriju Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja predstavlja vlasništvo tog entiteta i kao takva upisuje se u zemljišne i druge javne knjige, pa će nakon toga, sukladno članku 4., Vlada Republike Srpske biti ovlaštena da upravlja i raspolaže državnom imovinom koja se nalazi u tom entitetu;

Svjestan da se, i pored toga što Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 18/05 , 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08) i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 20/05 , 17/06, 62/06, 40/07, 70/07, 94/07 i 41/08) ostaju na snazi, Zakonom o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriju Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja efektivno stavlja van snage Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 32/05 , 32/06, 100/06, 44/07, 86/07, 113/07 i 64/08) i da se provedbom Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriju Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja, uključujući i provedbu putem daljeg raspolaganja državnom imovinom, eventualno ugrožavaju vlasnički interesi Bosne i Hercegovine;

S obzirom da se, na temelju kontradiktornih tumačenja Aneksa 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustava Bosne i Hercegovine, institucije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske ne slažu u svezi s predmetnim vlasničkim pravima svake od vlada nad imovinom koja je obuhvaćena Zakonom o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriju Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja, i da kao takav, zakon koji je donijela Republika Srpska ne može jednostrano rješavati spor oko vlasništva nad državnom imovinom;

Konstatirajući da je najmanje jedan zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriju Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja najavljen pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine;

Svjesni da je obveza na domaćim vlastima da riješe spor oko vlasništva nad državnom imovinom, te da Ustavni sud Bosne i Hercegovine treba utvrditi, između ostalog, da li je Ustavni sud nadležan za donošenje odluke u predmetnoj stvari, te ako jeste nadležan, da li je Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriju Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine;

Uzimajući u obzir to da je, sve dok Ustavni sud ne donese konačnu odluku o predmetu koji se tiče osporavanog zakona, za očuvanje vlasničkih interesa države i drugih razina vlasti potrebna obustava primjene pravnih akata po kojima se mogu uspostaviti nova prava vlasništva nad državnom imovinom;

Uzevši u obzir i razmotrivši sve ukupnost prethodno spomenutih pitanja, visoki predstavnik ovim donosi sljedeći: