Odluke Ombudsmena za BiH Stanje postivanja Odluka

Odluke Ombudsmena za BiH Stanje postivanja Odluka

septembar 1999. godine

Kratak prikaz:

• Slucajevi stanova JNA: Usaglaseni amandmani na zakon usvojeni su u formi federalnog zakona. Zastupnik Federacije ce pratiti implementaciju tog zakona.
• Duzina trajanja postupaka (u imovinskim i neimovinskim predmetima): Postupci nisu provedeni u slucajevima Sabic, Eger i Spahic, R.I., protiv RS-a. U slucaju N.S. protiv RS-a prvostepeni sud u Banjoj Luci je 20. aprila 1999. godine donio odluku, tako da je u tom slucaju postivanje postignuto. RS je vratila podnisoca zalbe S.A. u njegov stan (18. marta 1999. godine). U slucaju Mijailovic protiv Federacije postupak nije zavrsen, a u medjuvremenu podnosiocu zalbe nije obezbijedjen alternativni smjestaj.
• Neizvrsenje delozacija (vracanje u posjed stanova): U slucaju N.K. protiv RS-a, i Baric, B.T. i N.B. protiv FBiH, predmetne delozacije nisu izvrsene, te podnosioci zalbi nisu bili u mogucnosti da vrate svoje stanove u posjed. U slucaju Satric protiv RS-a, podnositeljica zalbe je vracena u stan dana 5. maja 1999. godine.
• Neizvrsenje sudske odluke: U slucaju B.D. protiv FBiH, podnosiocu zalbe nije isplacena nadoknada za stetu koju su na njegovom zemljistu prouzrokovala 2 rudarska preduzeca.
• Vracanje u posjed imovine: U slucaju Halebic protiv RS-a, nije provedena istraga u cilju rasvjetljavanja okolnosti pod kojima je oduzeta imovina podnosioca zalbe.
• Napusteni stanovi: U slucaju Buntic i 19 ostalih protiv FBiH, podnosioci zalbi nisu dobili konacnu odluku po njihovim zahtjevima u skladu sa novim Zakonom niti su se vratili u stan (osim u jednom slucaju).
• Nestanak: RS nema nikakvih informacija o Berbicu.

A. Federacija Bosne i Hercegovine [i drzava Bosna i Hercegovina]

1. Slucajevi stanova JNA

   Krajem 1991. i pocetkom 1992. godine Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija je zapocela privatizaciju “vojnih”, JNA stanova. Prema Zakonu o stambenom osiguranju Jugoslovenske Narodne Armije⁽¹⁾ , nosilac stanarskog prava koji stanuje u stanu iz stambenog fonda JNA mogao je otkupiti takav stan.

   Dana 15. februara 1992. godine Socijalisticka Republika Bosna i Hercegovina je donijela Uredbu kojom je uvedena zabrana, u trajanju od jedne godine, prodaje imovine u drustvenom vlasnistvu, ukljucujuci i stanove JNA⁽²⁾. Dana 15. juna 1992. godine Republika Bosna i Hercegovina je izvrsila prijenos vlasnistva nad JNA sredstvima, ukljucujuci i stanove JNA, sa Federativne Republike Jugoslavije na Republiku Bosnu i Hercegovinu⁽³⁾. Uredbom sa zakonskom snagom iz 1994. godine trazeno je da nadlezni sudovi verifikuju kupoprodajne ugovore za stanove u drustvenom vlasnistvu⁽⁴⁾, a 3. februara 1995. godine je drugom Uredbom trazeno da sudovi i drugi drzavni organi prekinu postupke vezane za otkup stanova JNA⁽⁵⁾.

   Nakon sto je Daytonski mirovni sporazum stupio na snagu, Predsjednistvo Republike Bosne i Hercegovine je 22. decembra 1995. godine donijelo Uredbu kojom su stavljeni van snage svi ranije zakljuceni kupoprodajni ugovori za stanove JNA. Ova Uredba je 18. januara 1996. godine⁽⁶⁾ dobila formu zakona.

   Mnogi medju licima koja su podnijela zalbe Ombudsmenu za BiH zive u stanovima JNA, ali nisu bili u mogucnosti da kupovinu stana uknjize na sudu, kao sto to predvidja sadasnji zakon.

   Ombudsmen za BiH u svim svojim odlukama⁽⁷⁾ po ovom pitanju smatra da retroaktivno ponistenje kupoprodajnih ugovora ne predstavlja proporcionalno onemogucavanje ostvarivanja prava “posjedovanja” kojeg imaju podnosioci zalbi. Stoga je utvrdila krsenje clana 1. Prvog protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima, i utvrdila krsenje clana 6. Konvencije u tome sto usljed obaveznog sudskog prekida svih slucajeva stanova JNA nije bilo moguce odluciti u parnicnom postupku po zalbama podnosilaca zalbi u razumnom vremenskom roku. Ombudsmen za BiH (nakon presedana Doma za ljudska prava) je stoga tuzenim stranama preporucila (obicno su to Federacija Bosne i Hercegovine i Bosna i Hercegovina, mada ponekad samo Federacija) da:

   • preduzmu sve neophodne korake putem zakonodavnih ili administrativnih radnji kako bi stavili van snage ponistenje ugovora podnosilaca zalbi koje je uvedeno na osnovu Zakona o dodatku na Zakon o prijenosu sredstava SFRJ u vlasnistvo Republike (ranije Uredba sa zakonskom snagom od 22. decembra 1995. godine), i
   • ukinu obavezni prekid sudskih postupaka pokrenutih od strane podnosilaca zalbi, te poduzmu sve neophodne korake u cilju osiguranja prava podnosilaca zalbi na pristup sudu.
   U manjem broju slucajeva o kojima je odlucila Ombudsmen za BiH, podnosilac zalbe trenutno ne zivi u stanu JNA jer je stan u toku rata proglasen napustenim, kao i zbog toga sto je njegovo stanarsko pravo ponisteno. U tim slucajevima postoji druga osoba ili druge osobe koje trenutno zive u predmetnom stanu, tako da podnosioci zalbi ne samo da su trazili priznanje vlasnistva, nego i povrat stana. U ovim slucajevima⁽⁸⁾ Ombudsmen za BiH je takodje izdala sljedece preporuke:
   • u roku od sest sedmica od prijema ovog Izvjestaja poduzeti sve neophodne korake putem zakonodavnih ili administrativnih mjera s ciljem stavljanja van snage ponistenja ugovora podnosilaca zalbi uvedenog Uredbom od 22. decembra 1995. godine i Zakonom od 18. januara 1996. godine;
   • u roku od sest sedmica od prijema ovog Izvjestaja ukinuti obavezni prekid sudskih postupaka koje su pokrenuli podnosioci zalbi, te preduzeti sve neophodne korake u cilju osiguranja prava podnosilaca zalbi na pristup sudu.
   • u roku od sest sedmica od prijema ovog Izvjestaja dozvoliti podnosiocima zalbi da se vrate u svoje predratne stanove.
   Federacija je krajem 1997.⁽⁹⁾ i pocetkom 1998.⁽¹⁰⁾ godine donijela imovinske zakone kojima je dozvoljeno osobama koje su nosioci kupoprodajnih ugovora za stanove JNA koji nisu napusteni da kupe i uknjize svoje vlasnistvo nad stanom prema novoj shemi, pri cemu ce se uzeti u obzir iznos uplacen 1991. i 1992. godine. Medjutim, Dom za ljudska prava odbacio je argumente Federacije da je novom shemom eliminisano ranije utvrdjeno krsenje⁽¹¹⁾. Presedan Ombudsmena za BiH umjesto toga se djelimicno razlikovao, buduci da se Ombudsmen za BiH slozila sa stajalistem zastupnika (od 30. novembra 1998. godine), prema kojem “stambeni zakoni” koje je usvojila Federacija (Zakon o otkupu stanova; Zakon o prestanku primjene Zakona o napustenim stanovima; Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim poslovima [3. april 1998. godine]) omogucavaju nastavak prekinutih postupaka. Po njenom misljenju, za sudove vise ne postoje pravne prepreke za nastavak i vodjenje relevantnih postupaka. Tako, od slucaja Vukmirovic i ostali (konacna odluka od 18. decembra 1998. godine) Ombudsmen za BiH je zakljucila da jos uvijek postoji krsenje clana 1. Prvog protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima zbog retroaktivnog ponistenja kupoprodajnih ugovora podnosilaca zalbi, ali je predmet rijesen po zalbama podnosilaca prema clanu 6. Od tada, jedina preostala preporuka Ombudsmena za BiH bila je:
   • da se preduzmu svi neophodni koraci putem zakonodavnih ili administrativnih mjera u cilju stavljanja van snage ponistenja ugovora podnosilaca zalbi koje je uvedeno temeljem Zakona o dodatku na Zakon o prijenosu sredstava SFRJ u vlasnistvo Republike (ranije Uredba sa zakonskom snagom od 22. decembra 1995. godine).⁽¹²⁾
   Do dana kada je napisana ova preporuka, Ured OP je registrovao 1308 slucajeva koji se odnose na stanove JNA. U julu 1996. godine, OP je Domu za ljudska prava proslijedila prvu grupu odluka donesenih u vezi sa slucajevima stanova JNA, a Dom je ustanovio da su prekrsena prava podnosilaca zalbi koja su zagarantovana clanom 6. (“pravo na pravedno sudjenje”) i clanom 1. Protokola 1. (“zastita imovine”). OP je usvojila 395 konacnih izvjestaja u individualnim slucajevima u pogledu slucajeva stanova JNA, utvrdjujuci krsenja ljudskih prava zagarantovanih Konvencijom. Medjutim, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije ispostovala preporuke Ombudsmena u predvidjenom roku. Stoga je Ombudsmen proslijedila Visokom predstavniku izvjestaje o 151 slucaju, te ih uputila Predsjedniku FBiH da poduzme dalje mjere.

   Mjere poduzete u cilju postivanja:

   Federacija i OHR su se saglasili sa zakonodavnim amandmanima kojim se implementiraju nalozi Doma i OP. Visoki predstavnik je potpisao nalog za objavljivanje ovih izmjena u Sluzbenim novinama, sto je i ucinjeno (Sluzbene novine FBiH, broj 27/99, od 5. jula 1999.).

   Iako se ovim amandmanima ne rjesavaju sva potencijalna pravna pitanja u vezi sa vojnim stanovima, za nadati se da ce vecina odlucenih slucajeva Doma i OP sada moci biti rijesena. OHR i zastupnik Federacije ce nastaviti da prate primjenu zakonodavnih amandmana, te utvrditi da li se oni primjenjuju u individualnim slucajevima pred Domom i OP.

   Zakonodavni amandmani dozvoljavaju onim osobama koje su sklopile zakonski obavezujuci kupoprodajni ugovor prije 6. aprila 1992. godine (koji je potpisan i na kojem je naveden datum) da upisu svoje vlasnicko pravo u zemljisne knjige. Od onih osoba koje nisu platile cjelokupnu cijenu ce se traziti da prije upisa u zemljisne knjige plate ostatak iznosa. Odredjena grupa osoba (zapravo oni koji su 30. aprila 1991. godine bili na sluzbi u JNA ili koji su ostali sluziti u stranoj vojsci i nakon uspostave vojski Federacije i RS 1996. godine) nece imati pravo da se vrati u svoje stanove, te ce im se umjesto toga nadoknaditi svota koju su vec platili za svoj stan.

   Ured Ombudsmena je odlucio da za sada ne nastavlja sa razmatranjem slucajeva u pogledu gore spomenutih ponistavanja ugovora i prekida postupaka. Medjutim, OP ce nastaviti da nadgleda primjenu odgovarajucih odredbi koje su nametnute odlukama Visokog predstavnika u vec postojecim, te eventualno novim slucajevima.

2. Trajanje postupaka
   1. Mihajlovic protiv FBH (18. januar 1999., broj 1323/98)

      Podnositeljica zalbe je nosilac stanarskog prava na stan koji se nalazi na Grbavici. Tokom kratke odsutnosti podnositeljice zalbe u maju 1996. godine, gospodin R.B. se nezakonito uselio u stan. Podnositeljica zalbe je odmah pokrenula postupak kako bi se izvrsila delozacija nezakonitog korisnika. Upravni postupak je poceo 27. maja 1996. godine, kada je podnositeljica zalbe opcini Novo Sarajevo ulozila zvanicni zahtjev za povrat stana u posjed. Tokom avgusta 1997. godine, podnositeljica zalbe je primila odluku Kantonalnog ministarstva za stambene poslove (od 20. marta 1997. godine), kojom se potvrdjuje njeno stanarsko pravo. Odluka nikad nije provedena, a Kantonalno ministarstvo prostornog uredjenja, stambenih i komunalnih poslova odlucilo je da je ova problematika u nadleznosti suda. Parnicni postupak koji je podnositeljica zalbe pokrenula u cilju delozacije nezakonitog korisnika njenog stana poceo je 12. novembra 1997. godine i jos uvijek traje.

      Ombudsmen za BiH je ustanovila da Vlada nije opravdala ukupnu duzinu trajanja postupka u ovom slucaju. Osim toga je ustanovila da se podnositeljica zalbe ne moze smatrati odgovornom za odgadjanja, da ovaj slucaj nije kompleksan, te da su vlasti u ovom slucaju djelovale izuzetno sporo.

      Ombudsmen je predlozila tuzenoj strani da provede postupak po ovom pitanju bez daljnjih nepotrebnih odlaganja, te da u roku od 2 sedmice od prijema izvjestaja podnositeljici zalbe osigura alternativni smjestaj dok se ovaj slucaj konacno ne zakljuci.

      Mjere poduzete u cilju postivanja

      Osnovni sud II u Sarajevu je 19. oktobra 1998. godine donio odluku kojom se sadasnjem korisniku nalaze da napusti stan u roku od 15 dana. Sadasnji korisnik je ulozio zalbu na izrecenu odluku. Podnositeljica zalbe je 23. juna 1999. godine primila drugu odluku u svoju korist, na koju je tuzeni ponovo ulozio zalbu. U medjuvremenu, podnositeljici zalbe nije osiguran alternativni smjestaj, kako je to preporucila Ombudsmen za BiH.

      Drugi slucajevi u kojima je postignuto postivanje

      • Prvostepeni sud u Tuzli je vodio postupak, te 18. septembra 1998. godine donio presudu o slucaju podnosioca zalbe (Unger protiv FBiH, 27. april 1998. godine, broj: 601/98).
3. Neizvrsavanje delozacija (povrat stanova u posjed)
   1. B.T. protiv FBH (17. decembar 1997. godine, broj 76/96)

      Podnosilac zalbe je napustio stan tokom rata u BiH, te boravio u Njemackoj i SRJ. Stan je 12. novembra 1993. godine dodijeljen drugoj osobi na privremeno koristenje. Podnosilac zalbe se vratio u Sarajevo 3. januara 1996. godine, te pokusao useliti u svoj stan, ali je privremeni korisnik odbio dozvoliti podnosiocu zalbe da se useli. Podnosilac zalbe je 23. februara 1996. godine predao zahtjev za povrat stana. Sekretarijat grada Sarajeva je 30. jula 1996. godine donio odluku kojom je stan podnosioca zalbe proglasen trajno napustenim. Sekretarijat je 31. jula 1996. godine odbacio zahtjev podnosioca zalbe od 23. februara 1996. godine. Podnosilac zalbe je 9. avgusta 1996. godine nastavio postupak protiv gore pomenutih odluka pred Federalnim ministarstvom prostornog uredjenja i okolisa (“Ministarstvo”). Ministarstvo je 6. decembra 1996. godine odbacilo zalbu podnosioca ulozenu na odluku od 31. jula 1996. godine, navodeci da je podnosilac zalbe predao zahtjev za povrat stana nakon isteka roka utvrdjenog Zakonom. Podnosilac zalbe je 14. januara 1997. godine poveo upravni spor protiv donesene odluke Ministarstva pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine.

      Ombudsmen je ustanovila krsenje clana 8. Konvencije (pravo na postivanje doma) i clana 1. Prvog protokola Konvencije (pravo na slobodno uzivanje imovine), s obzirom da je petnaestodnevni rok predvidjen clanom 10. Zakona “neopravdano kratak”, te da je onemogucavanje ostvarivanja ovih prava neopravdano.

      Ombudsmen je preporucila da se clan 10. Zakona o napustenim stanovima prestane primjenjivati u sadasnjem obliku, te da se podnosiocu zalbe dodijeli trajno stanarsko pravo za prvi stan (na kojem je ranije imala stanarsko pravo), ili, ukoliko se podnosilac zalbe s tim slozi, za drugi slican stan u Sarajevu.

      Mjere poduzete u cilju postivanja

      Podnositeljica zahtjeva je 1. jula 1998. godine primila upravnu odluku donesenu u njenu korist i u skladu sa novim zakonom. Medjutim, jos uvijek nije usla u posjed stana, iako je pokrenula postupak u cilju provodjenja odluke i delozacije sadasnjeg korisnika.

   2. Baric protiv FBiH (4. maj 1999. godine, broj 739/97)

      Slucaj se odnosi na nemogucnost podnosioca zalbe da ponovo udje u posjed svog stana. Podnosilac se moze osloniti na odluku iz jula 1998. godine koju je donijela opcina Travnik (Ured za stambene poslove), a kojom se potvrdjuje da je on bio nosilac stanarskog prava i da sadasnji korisnik koristi stan bez pravnog osnova (te su stoga nadlezni organi vlasti bili obavezni da mu osiguraju alternativni smjestaj). Delozacija sadasnjeg korisnika nije izvrsena.

      Ombudsmen je ustanovila da propust organa vlasti da provedu odgovarajucu odluku koja je donesena u korist podnosioca zalbe predstavlja krsenje clana 6. stava 1. Konvencije, smatrajuci da su zbog takvog propusta organa vlasti garancije iz clana 6., koje je podnosilac zalbe uzivao tokom sudske faze postupka, izgubile svoju svrhu. S obzirom da nadlezne vlasti nisu poduzele neophodne mjere da zastite podnosioca zalbe od nezakonitog ometanja od strane pojedinca koji koristi njegov stan, Ombudsmen je zakljucila da tuzena strana nije ispostovala obavezu da osigura efikasno postivanje doma podnosioca zalbe. Slicno tome, ona je zakljucila da inertnost lokalnih organa vlasti u provodjenju upravne odluke takodje predstavlja propust tuzene strane da osigura njegovo pravo na slobodno uzivanje imovine, koje je zagarantovano clanom 1. Prvog protokola Konvencije.

      Ombudsmen je preporucila da tuzena strana osigura da podnosilac zalbe udje u posjed svog stana u roku od 6 sedmica od prijema izvjestaja. Delozacija sadasnjeg korisnika nije izvrsena.

      Mjere poduzete u cilju postivanja

      Ombudsmen je 23. avgusta 1999. godine uputila ovaj slucj OHR-u radi poduzimanja daljnjih mjera.

   3. N.B. protiv FBiH (16. juni 1999. godine, br. 245/96)

      Slucaj se odnosi na nemogucnost podnosioca zalbe da ponovo udje u posjed svoje privatne kuce. Opcina Kresevo je 20. maja 1998. godine donijela odluku u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napustenoj imovini, kojom je podnosiocu zalbe dozvoljeno da ponovo udje u posjed svoje kuce, pocevsi od 20. avgusta 1998. godine. Podnosilac zalbe je 11. septembra 1998. godine podnio zahtjev za izvrsenje ove odluke, tj. za delozaciju korisnika njegove kuce. U odgovoru na zahtjev podnosioca od 23. oktobra 1998. godine, Opcina je istakla da nece izvrsiti predmetnu odluku dok kuca korisnika ne bude obnovljena.

      OP je smatrala da su zbog propusta organa vlasti da izvrse obavezujuce odluke donesene u korist podnosioca zalbe njegova prava, koja su inace zagarantovana clanom 6., izgubila svoju svrhu, te da je tako nastala situacija koja nije u skladu sa vladavinom zakona, sto predstavlja krsenje pozitivnih obaveza prema clanu 8. i clanu 1. Prvog protokola 1. Konvencije. OP je utvrdila da nema opravdanja za takav propust organa vlasti da djelotvorno osiguraju prava podnosioca zalbe.

      OP je preporucila tuzenoj strani da izvrsi odluku od 20. maja 1998. godine vracanjem podnosioca zalbe u posjed njegove kuce u roku od 6 sedmica od prijema izvjestaja.

      Mjere poduzete u cilju postivanja

      Slucaj je 6. septembra 1999. godine proslijedjen OHR-u u cilju poduzimanja daljnjih mjera, posto podnosilac zalbe jos uvijek nije usao u posjed svoje kuce.

      Drugi slucajevi u kojima je postignuto postivanje

      • Izmjene i dopune Zakona o napustenim stanovima su izvrsene 3. aprila 1998. godine, ali ipak nije postojao zakonski osnov za dodjelu trajnog stanarskog prava na predmetni stan podnosiocu zalbe, s obzirom da (u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima) on nije clan domacinstva, te da je on, osim toga, nosilac stanarskog prava na drugom stanu (slucaj Bojanic protiv FBH/BH, 14. oktobar 1997. godine, broj: 99/96).
4. Zlostavljanje i pravo na zivot

   Specijalni izvjestaj broj 348/97, objavljen 10. aprila 1997. godine

   Ovaj izvjestaj se odnosi na incident koji se dogodio 10. februara 1997. godine u Mostaru, prilikom kojeg je jedan Bosnjak ubijen, a 19 ih je ranjeno kada je policija bosanskih Hrvata otvorila vatru na grupu Muslimana koji su uoci Bajrama obilazili grobove svojih umrlih u zapadnom Mostaru. Izvjestaj se takodje tice istraga koje su uslijedile te odrzanog sudjenja.

   Ombudsmen je ustanovila da neizvrsenje propisne istrage o pucnjavi u Mostaru i neodrzavanje propisnog sudjenja nakon te istrage, kao i pucanje na povorku te cinjenica da je policija iz zapadnog Mostara pretukla ljude u povorci, predstavlja krsenje clana 2. i 3. ECHR-a.

   Ombudsmen je preporucila da nezavisni tim istrazitelja kojeg ce nadgledati IPTF zapocne nepristrasnu i energicnu krivicnu istragu. Po okoncavanju pomenute istrage, sva lica za koja se utvrdi da su bila umijesana u incident trebaju biti optuzena i treba im se suditi za prekrsaje koji odgovaraju pocinjenim djelima. Sud treba osigurati garancije predvidjene clanom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima.

   Mjere poduzete u cilju postivanja

   Ministarstvo unutrasnjih poslova Kantona 7 je u aprilu 1998. godine zapocelo ponovnu istragu o pucnjavi. Prvobitne istrage lokalnih policijskih snaga i krivicno gonjenje koje je uslijedilo bili su neispravni i nisu rezultirali osudom pocinilaca. Ured za ljudska prava UNMIBH-a (zajedno sa IPTF-om) nadgledao je ponovnu istragu u svakoj fazi njenog planiranja i izvrsenja. Ministarstvo unutrasnjih poslova je 23. juna dostavilo rezultate svoje istrage javnom tuziocu u zapadnom Mostaru, nakon vecih nesuglasica koje su bosnjacki clanovi istraznog tima i clanovi istraznog tima iz reda bosanskih Hrvata imali u pogledu sadrzaja svog izvjestaja. Na osnovu rezultata nove istrage, javni tuzilac u zapadnom Mostaru je zahtijevao da Kantonalni sud provede sudsku istragu po optuzbi za ugrozavanje sigurnosti ljudi i imovine. Nadlezni uredi za ljudska prava ce nastaviti da pazljivo nadgledaju krivicni postupak.

5. Pravo na uzivanje posjeda i diskriminacija

   Specijalan izvjestaj broj 2859/99 objavljen 26. maja 1999. godine

   Ovaj Izvjestaj obradjuje pitanje uskladjenosti 50 postotnog smanjenja vojnih penzija, u okviru clana 139. federalnog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, sa ECHR i njenim Protokolima.

   Ombudsmen je utvrdila da gorepomenuto smanjenje vojnih penzija bivsih pripadnika JNA predstavlja krsenje njihovih prava prema clanu 1. Prvog protokola Konvencije i diskriminaciju koja je u suprotnosti sa clanom 14. Konvencije u vezi sa clanom 1. Prvog protokola Konvencije.

   Ombudsmen je preporucila da Vlada i Parlament Federacije, u skladu sa svojim odgovarajucim nadleznostima, u roku od dva mjeseca od dana prijema Izvjestaja proglase nevazecim 50 postotno smanjenje prenzija bivsih pripadnika JNA koje je nametnuto clanom 139. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, te da osiguraju pravicnu nadoknadu za period u kojem su ovi penzioneri bili diskriminairani i u kojemu su njihova imovinska prava bila prekrsena, a u kojem im nije isplacena kompenzacija putem certifikata.

   Mjere poduzete u cilju postivanja

   Premijer je 19. jula 1999. godine odgovorio na preporuke OP-a, i iz njegovog pisma slijedi da ih Vlada Federacije nece ispostovati sve dok Dom za ljudska prava ne donese konacnu i obavezujucu odluku. Nakon sastanka sa sekretarom Federalnog ministarstva za socijalnu politiku i direktorom Penzionog fonda Sarajevo, odrzanom u oktobru 1999. godine, OHR i Federalno ministarstvo trenutno rade na izmjeni i dopuni clana 139. gore pomenutog Zakona.

6. Neizvrsavanje sudskih odluka
   1. B.D. protiv FBH (24. mart 1999. godine, br. 746/97)

      Ovaj slucaj se odnosi na propust dva rudarska preduzeca da ispostuju odluku koju je 9. decembra 1996. donio prvostepeni sud u Tuzli, te izvrsni nalog koji je 25. februara 1997. godine donio isti organ, kojim im je nalozeno da podnosiocu zalbe isplate nadokandu za stete prouzrokovane na njegovom zemljistu.

      OP je ustanovila da inertnost nadleznih organa u izvrsavanju sudske odluke predstavlja krsenje prava podnosioca zalbe na sud (cime su garancije iz clana 6. stav 1. izgubile svaki korisni efekat), kao i propust da se osigura pravo podnosioca zalbe na mirno uzivanje njegovog posjeda, koje je zagarantovano clanom 1. Prvog protokola Konvencije.

      OP je dala preporuku da tuzena strana osigura izvrsenje odluke od 9. decembra 1996. godine u skladu sa relevantnim izvrsnim nalogom, i to u roku od 6 sedmica od prijema ovog izvjestaja.

      Mjere poduzete u cilju postivanja

      Slucaj je 6. septembra 1999. godine dostavljen OHR-u u cilju poduzimanja daljnjih mjera.

7. Napusteni stanovi
   1. Buntic i ostali protiv FBH br. 47/96

      Slucaj se odnosi na gubitak stanarskog prava podnosilaca zalbe kao rezultat primjene clana 10. Zakona o napustenim stanovima, dodjele njihovim stanova trecim licima, podnosenja zahtjeva za vracanje podnosilaca zalbe u posjed njihovih stanova prema novom Zakonu, te nedonosenja odluke u njihovim slucajevima od strane nadleznih upravnih organa.

      OP je ustanovila krsenje clanova 8. i 1. Prvog protokola Konvencije.

      OP je preporucila da tuzena strana poduzme sve neophodne mjere u cilju konkretne obrade zahtjeva podnosilaca zalbe za povrat stana bez daljnjeg odlaganja, kako bi oni bili odobreni a odluke brzo izvrsene.

      Poduzete mjere

      Konacni izvjestaj je 11. oktobra 1999. godine dostavljen OHR-u u cilju poduzimanja daljnjih mjera.

      Konacni neobjavljeni izvjestaji u kojima su odluke ispostovane

      • U slucaju B.M. protiv FBiH (izvjestaj je usvojen 9. februara 1999.), podnosilac zalbe je zatrazio da mehanizacija, koju mu je oduzela opcina Lukavac u periodu od oktobra 1992. do jula 1994. godine, a koja je zatim prebacena na “Aerodrom Visoko”, bude vracena te da bude placena nadoknada za njenu upotrebu. Ombudsmen je utvrdila krsenje prava podnosioca zalbe prema clanu 6. stav 1. i preporucila da tuzena strana bez daljnjih nepotrebnih odlaganja osigura provodjenje postupka u ovom predmetu. Odmah nakon toga Kantonalni sud u Sarajevu je okoncao postupak u ovom predmetu.
      • U slucaju J.D. protiv FBiH (izvjestaj je usvojen 4. maja 1999.), u kojem nadlezni organi vlasti nisu proveli odluku koja je donesena u korist podnositeljice zalbe niti je ponovo uveli u posjed stana, Ombudsmen je utvrdila krsenje clana 6. i 8. i clana 1. Prvog protokola Konvencije, te preporucila da Vlada FBiH osigura uvodjenje podnositeljica zalbe u posjed njenog stana. Podnositeljica zalbe je usla u posjed svoga stana u predvi|enom vremenskom roku.
      Specijalni objavljeni izvjestaji u kojima su odluke ispostovane
   2. Izmjene i dopune federalnog Zakona o otkupu stanova usvojene su 3. aprila 1998. godine, i na taj nacin su iz oblasti na koju se Zakon primjenjuje iskljuceni oni stanovi za koje se smatralo da je predmetno stanarsko pravo prestalo u skladu sa Zakonom o napustenim stanovima iskljucivo radi toga sto su nosioci stanarskog prava napustili stanove u toku rata u BiH (Specijalni izvjestaj broj 980/97, 21. novembar 1997. godine).

B. Republika Srpska

1. Duzina trajanja postupka (u imovinskim i neimovinskim slucajevima)
   1. Sabic, Eger i Spahic protiv RS (2. juli 1998, 3. novembar 1998, 4. decembar 1998, broj 945/97, 320/97, 946/97)

      Podnosioci zalbi su, zajedno sa jos 4 osobe, uhapseni 4. septembra 1996. godine. U vrijeme hapsenja podnosilaca zalbi zaplijenjena je njihova pokretna imovina. Prvostepeni sud u Sokocu je osudio podnosioce zalbe za kradju drvne gradje sa teritorije Republike Srpske, i presudom od 24. septembar 1996. godine ih osudio na zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana. Istom presudom je takodje odluceno da predmeti koji su koristeni u izvrsenju kradje (kamion, kola za sijeno, 2 konja i konjska zaprega) trebaju biti zadrzani, sto predstavlja sigurnosnu mjeru. Podnosioci zalbe su 19. decembra 1996. godine uz kauciju pusteni iz zatvora u skladu sa odlukom donesenom od strane Suda u Sokocu. U toku perioda od godinu dana i osam mjeseci nisu poduzete nikakve mjere u cilju zakazivanja prvog ponovnog rocista. Prvo rociste u okviru ponovljenog sudjenja zakazano je za 24. juni 1998. godine. ali nije bilo odrzano jer nisu dosle sve tuzene osobe. Na snazi je ostala mjera oduzimanja imovine podnosilaca zalbe. Sud je odgodio rocista zakazana za 9. juli 1998., 19. avgust 1998. i 16. oktobar 1998. iz istih, gorepomenutih razloga.

      Ombudsmen je utvrdila da Vlada nije dala uvjerljive razloge za opravdanje dugog perioda u kojem sudski organi vlasti nisu djelovali, te da je, prema tome, krivicni postupak prekoracio uslov “razumnog roka” sadrzan u clanu 6. Konvencije. Nadalje, Ombudsmen je utvrdila da daljnje zadrzavanje pokretne imovine podnosilaca zalbe treba smatrati krsenjem clana 1. Protokola 1 Konvencije.

      Ombudsmen je preporucila da tuzena strana osigura da organi vlasti provedu postupak u ovom predmetu bez nepotrebnih odlaganja.

      Mjere poduzete u cilju postivanja

      Nekoliko rocista je zakazano, ali ona nisu odrzana jer sudski pozivi nisu pravovremeno poslani svim optuzenim. Prema RS Zakonu o krivicnom postupku, rociste se moze odgoditi ako svi su-optuzeni (u ovom slucaju 4 druge osobe na koje se postupak odnosi, pored 3 podnosioca zalbe) nisu prisutni na sudjenju. Cini se da su-optuzeni nisu zainteresirani za postupak. Nadalje, svi optuzeni zive u Federaciji. Predstavnici OHR-a i Ureda OP-a su se 28. septembra 1998. godine na Sokocu sastali sa javnim tuziocem i sudijom koji vodi ovaj slucaj i predlozili da se postupak podijeli kako bi se ubrzalo konacno rjesavanje predmetnog slucaja. U ovom pogledu nije postignut sporazum, ali je dogovoreno da predsjednik Suda treba biti ukljucen u rjesavanje tog pitanja. OHR je 14. oktobra 1999. godine uputio pismo predsjedniku prvostepenog suda u Sokocu, u kojem je preporuceno da se sudski postupak podijeli kako bi se osiguralo da se onima koji odluce da se pojave na sudjenju pravicno sudi bez daljnjeg odlaganja.

   2. R.I. protiv RS (29. septembar 1998., broj (B)102/96)

      Podnosilac zalbe je nosilac stanarskog prava nad stanom u Banja Luci. Podnosilac zalbe i njegova porodica su 19. septembra 1995. godine prisilno delozirani iz stana od strane osobe koja od tada stanuje u stanu. Podnosliac zalbe je 8. marta 1996. godine pokrenuo parnicni postupak pred prvostepenim sudom u Banja Luci i zatrazio od Suda da ga vrati u posjed stana. Podnosilac zalbe je 17. januara 1997. godine pozvao Sud da odrzi rociste u ovom predmetu. Sud je zakazao rociste za 30. juni 1997. godine, ali ga je sudija odgodio na neodredjeno vrijeme. Nakon toga slucaj je prebacen na drugog sudiju koji je zakazao novo rociste za 28. maj 1998. godine. Nakon saslusanja strana, sudija je prekinuo saslusanje na neodredjeno vrijeme. Do dana objavljivanja Izvjestaja nisu zakazana dalja rocista u ovom predmetu.

      Ombudsmen je smatrala da su nadlezni organi vlasti odgovorni za odlaganje postupka. Ombudsmen je zbog toga utvrdila da je postupak u ovom predmetu prekoracio uslov “razumnog roka” iz clana 6. stav 1. Konvencije, te da je doslo do krsenja gorepomenute odredbe.

      Ombudsmen je tuzenoj strani preporucila da u roku od sedam dana od dana prijema Izvjestaja uputi primjerak Izvjestaja prvostepenom sudu u Banja Luci u cilju osiguranja da ce rociste biti zakazano i da ce se odrzati, i ukoliko bude potrebno odrzavanje daljih rocista ili postupka, da ista odrzi bez daljnih nepotrebnih odlaganja.

      Mjere poduzete u cilju postivanja

      OHR je 17. avgusta 1999. godine uputio pismo predsjedniku prvostepenog suda u Banja Luci kako bi osigurao da rocista budu zakazana i odrzana. Opcinski sud je 23. avgusta odgovorio da su rocista bila zakazana u novembru 1998., te u martu i aprilu. Ova rocista su navodno odgodjena na zahtjev advokata tuzioca (do odluke koja }e biti donesena u drugoj parnici u okviru predmeta podnosioca zalbe).

      Ostali pojedinacni slucajevi u kojima je postignuto postivanje

      • Dana 17. februara 1998. godine nadlezni sud je donio odluku o predmetu podnosioca zalbe (rjesenje o otpustanju s posla je ponisteno) (slucaj Kelecevic protiv RS, 20. juna 1997. godine, br. (B)30/96).
      • Dana 21. oktobra 1998. godine, podnosilac zalbe je vracen u predmetni stan na osnovu preporuke Ombudsmena za BiH (slucaj Juriskovic protiv RS, 9. april 1998. godine, br. (B)6/96)
      • Dana 18. marta 1999. godine, podnosilac zalbe je vracen u stan zahvaljujuci intervenciji UNHCR-a (slucaj S.A. protiv RS, 29. jula 1998. godine, br. (B)5/96)
      • Dana 20. novembra 1998. godine, Vrhovni sud RS-a je donio odluku po posljednjoj zalbi podnosioca (slucaj G.T. protiv R.S., 17. decembar 1998. godine, br. (B)38/96)
      • Dana 20. aprila 1999. godine, prvostependi sud je donio odluku u slucaju podnosioca zalbe (podnosilac zalbe je dobio slucaj). Medjutim, tuzena strana (njena firma) ulozila je zalbu kod Okruznog suda, i ocekuje se postupak po toj zalbi. Prema tome, pracenje ovog slucaja moglo bi biti neophodno i ubuduce. (slucaj N.S. protiv RS, 18. decembar 1998. godine, br. (B) 404/98).
      • Dana 10. maja 1999. godine, podnosilac tuzbe se licno pojavio i povukao tuzbu, posto je optuzeni iselio iz stana a on se vratio u stan sa svojom porodicom (slucaj M.R. protiv RS-a, 3. decembar 1998. godine, br. (B)25/96).
2. Pravicno sudjenje i diskriminacija

   Specijalni izvjestaj br. 2650/99, objavljen 18. januara 1999. godine (Zvornik 3)

   Ovaj specijalni izvjestaj bavi se pitanjem pravicnosti krivicnog postupka protiv Nedzada Hasica, Ahme Harbasa i Behudina Husica (koje je Okruzni sud u Bijeljini osudio za ubistvo cetiri Srbina), pitanjem neovisnosti i nepristrasnosti gore pomenutog suda, te diskriminirajuceg postupka i osude trojice pomenutih optuzenika.

   Ombudsmen za BiH je zakljucila da krivicni postupak protiv optuzenih i njihova osuda od Okruznog suda u Bijeljini predstavljaju krsenje clana 14. u vezi sa clanom 6. stav 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima.

   Ombudsmen za BiH je, izmedju ostalog, preporucila da Vrhovni sud razmotri postupak u svjetlu Ustava Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, Evropske konvencije o ljudskim pravima i svih drugih vazecih instrumenata za zastitu ljudskih prava, te ukoliko je slucaj takav da zahtjeva ponovno sudjenje, da se ono odrzi na osnovu clana 373. stav 1. Zakona o krivicnom postupku, pred samim Vrhovnim sudom, jer ovaj sud pruza vise garancija neovisnosti i nepristrasnosti od sudova u Zvorniku i Bijeljini.

   Ona je takodje preporucila da u daljem postupku u pogledu optuzenih Hasica, Harbasa i Husica, Vrhovni sud iskoristi pomoc neovisnih i nepristrasnih medjunarodnih strucnjaka u polju Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Ovi bi strucnjaci narocito imali ovlasti da pruze savjete o postivanju Ustava BiH i Republike Srpske, Evropske konvencije i svih drugih vazecih instrumenata za zastitu ljudskih prava.

   Mjere poduzete u cilju postivanja

   Dana 26. aprila 1999. godine, Vrhovni sud Republike Srpske je donio odluku u predmetu. Dana 27. maja 1999. godine, OP je proslijedila svoj Izvjestaj OHR-u radi preduzimanja konkretnih mjera, posto je, po misljenju Ombudsmena, postivanje njene preporuke od strane Vrhovnog suda bilo samo djelimicno (sudija Rosi} je bio uzdrzan, a Vrhovni sud je iskoristio pomoc trazenog strucnjaka), dok je presuda Vrhovnog suda ignorisala preporuke, bez obzira sto je slucaj bio vracen na prvostepeni sud radi ponovnog sudjenja. Postoji mogucnost da trojica podnosilaca zalbe budu pustena u skladu sa odredbama Zakona Republike Srpske o pomilovanju.

3. Neprovodjenje delozacija (povrat stanova)

   N. K. protiv RS (2. decembar 1998. godine, br. (B)88/96)

   Podnosilac zalbe je nosilac stanarskog prava na stan u kojem je zivio sa porodicom od 1985. godine. Vlasnik stana je fabrika “Cajavec” iz Banja Luke. Podnosilac zalbe je 1992. godine zakljucio ugovor o zamjeni nepokretne imovine. Odjel za imovinsko-pravna pitanja Opcine Banja Luka (“Odjel”) je na zahtjev vlasnika delozirao podnosioca zalbe i njegovu suprugu u junu 1994. godine. Stoga je podnosilac zalbe pokrenuo upravni postupak da bi povratio svoje stanarsko pravo i posjed stana, i 26. maja 1995. godine je donesena odluka u njegovu korist, koja je postala konacna 28. decembra 1995. godine. Uprkos zahtjeva podnosioca zalbe, opcina jos nije provela pomenutu odluku.

   Ombudsmen za BiH je zakljucila da propust nadle`nih organa da provedu predmetnu odluku koju je podnosilac dobio u svoju korist predstavlja krsenje clana 6. stav 1. Konvencije, obzirom da su zbog takvog propusta nadleznih organa garancije iz clana 6., koje je podnosilac koristio tokom sudske faze postupka, izgubile svoju svrhu. Posto nadlezni organi nisu preduzeli neophodne mjere u cilju zastite podnosioca od nezakonitog uplitanja osobe koja je zaposjela njegov stan, Ombudsman za BiH je smatrala da tuzena strana nije ispostovala obavezu da osigura efikasno postivanje doma podnosioca zalbe. Slicno tome, ona je zakljucila da inertnost lokalnih nadleznih organa u izvrsavanju upravnog rjesenja takodje predstavlja propust tuzene strane da osigura njegovo pravo na mirno uzivanje imovine kao sto je to zagarantovano clanom 1. Prvog protokola Konvencije.

   Ombudsmen za BiH je izdala preporuku da tuzena strana osigura da se podnosilac zalbe vrati u svoj stan u roku od cetiri sedmice nakon primitka izvjestaja.

   Mjere poduzete u cilju postivanja

   Dana 17. avgusta 1999. godine, OHR je uputio pismo sefu opstinskog odjela za stambeno-pravna pitanja i predsjedniku Izvrsnog odbora u Banja Luci da bi osigurao provedbu upravnog rjesenja o povratku podnosioca zalbe u svoj stan, ali bez odgovora. Do sada nije dobijen nikakav odgovor.

   Ostali pojedinacni slucajevi u kojima je postignuto postivanje

   • Dana 5. maja 1999. godine, podnositeljica zalbe je vracena u svoj stan (slucaj Satric protiv RS, 22. januar 1999. br. (B)7/96).
4. Protivzakonite delozacije ili prijetnje delozacijom

   Gajic, Dukic, Ukmar, Grozdanic, Tesanovic i ostali, Vidovic i ostali, Curlic protiv RS (br. (B)124/96, (B)135/97, (B)146/97, (B)52/96, (B)57/96, (B)9/96, (B)78/96).

   Podnosioci zalbi su sa porodicama zivjeli u predmetnim kucama na osnovu ugovora o koristenju kuca u privatnom vlasnistvu, ili su ih vlasnici ovlastili da zive u njihovim kucama u Republici Srpskoj nakon aprila 1992. godine. U skladu sa clanovima 49. i 53. Zakona, svi predmetni ugovori i pismena ovlastenja smatrani su nistavnim. Podnosioci zalbi su se stoga smatrali nezakonitim korisnicima imovine, i primjenom clana 2. Zakona predmetni stanovi odnosno kuce su se smatrali napustenim. U skladu s tim, prema clanu 10. Zakona, Komisija za smjestaj izbjeglica i upravljanje napustenom imovinom je nalozila da se podnosioci zalbi deloziraju. U svim ovim slucajevima, Ombudsmen za BiH je odobrila zahtjev podnosilaca zalbe za privremenim mjerama.

   Ombudsmen za BiH je zakljucila da primjena clanova 49. i 53. Zakona sprecava ostvarivanje prava podnosilaca zalbe prema clanu 8. Konvencije i clanu 1. Prvog protokola Konvencije, te da takvo sprecavanje nije bilo “neophodno” i nije se moglo smatrati intervencijom koja je odgovarala “hitnim socijalnim potrebama”, niti je odrazavalo pravicnu izbalansiranost konkurentnih interesa.

   Ombudsmen za BiH je preporucila tuzenoj strani da prestane primjenjivati clanove 10., 49. i 53. Zakona u njihovoj sadasnjoj formi, te da preduzme odgovarajuce korake da se ovi clanovi stave van snage. Ona je dalje preporucila da nadlezni organi priznaju pravo podnosilaca zalbe da koriste predmetnu imovinu na osnovu odgovarajuceg ugovora/ovlastenja.

   Mjere poduzete u cilju postivanja

   Dana 19. decembra 1998. godine prestao se primjenjivati Zakon o napustenoj imovini, tako da je doslo do postivanja opce mjere koju je preporucila OP. Medjutim, Vlada nije izdala zvanicni nalog niti uputstvo mjesnim odjeljenjima Ministarstva za izbjeglice Republike Srpske da svi postupci koji su pokrenuti u skladu sa starim Zakonom o napustenoj imovini trebaju biti obustavljeni, te da se trebaju priznati predmetni ugovori/ovlastenja podnosilaca zalbe da bi se sprijecile buduce prijetnje delozacijom gore pomenutim podnosiocima.

   c) Lulic protiv RS (4. septembar 1998. br. 1119/97)

   Podnosilac zalbe je zakljucio privremeni ugovor o koristenju stana lociranog u Srbinju. Dana 4. decembra 1997. godine, Komisija za smjestaj izbjeglica i upravljanje napustenom imovinom (u daljem tekstu “Komisija”) je donijela odluku kojom je podnosilac zalbe proglasen nezakonitim korisnikom i nalozeno mu je da oslobodi stan u roku od 3 dana. Dana 19. februara 1998. godine Ombudsman za BiH je odlucila da u skladu sa Pravilom 16. Poslovnika zahtijeva od tuzene Vlade da ne delozira podnosioca zalbe iz predmetnog stana dok ona detaljnije ne prouci zalbu. Podnosilac je ostao u stanu.

   Ombudsmen za BiH je smatrala da, obzirom da nije utvrdjena pravna osnova za rjesenje o delozaciji, prijetnja delozacijom podnosioca zalbe iz stana predstavlja neopravdano sprecavanje ostvarivanja njegovog prava na postivanje “doma”. Sto se tice clana 1. Prvog protokola, Ombudsmen za BiH je zakljucila da je doslo do sprecavanja ostvarivanja prava podnosioca zalbe na mirno uzivanje imovine i da ovo sprecavanje nije ostvarilo pravicnu izbalansiranost interesa zajednice i interesa podnosioca zalbe.

   Ombudsman je preporucila da tuzena strana osigura da se rjesenje o delozaciji od 4. decembra 1997. godine, kojim se podnosilac zalbe proglasava nezakonitim korisnikom, ne provede i da podnosilac zalbe nastavi koristiti stan u skladu sa ugovorom o koristenju koji je zakljucio sa vlasnikom stana, dok se, i ukoliko se, pomenuti ugovor ne raskine u skladu sa vazecim zakonskim odredbama.

   Mjere poduzete u cilju postivanja

   Prema tvrdjenju njegovog advokata, podnosilac zalbe je jos u stanu. OP nije nikada primila nikakva pismena uvjeravanja da se nece provesti rjesenje o delozaciji od 4. decembra 1997. godine kojim se podnosilac zalbe proglasava nezakonitim korisnikom, te da ce podnosilac zalbe i dalje koristiti stan u skladu sa ugovorom o koristenju koji je zakljucio sa vlasnikom stana.

5. Slucaj nestanka

   Berbic-Demirovic protiv RS (30. septembar 1998. godine, br. 7/96)

   Prvi podnosilac zalbe je majka drugog podnosioca zalbe (kcerke), a treci podnosilac zalbe je ozenjen drugim podnosiocem zalbe. Zadnje mjesto boravka prva dva podnosioca zalbe je bilo u Banjaluci. Oni su nestale osobe. Treci podnosilac zalbe je predstavljao prva dva podnosioca zalbe u postupku pred Ombudsmenom za BiH, i Ombudsmen za BiH, djelujuci ex officio, ga je takodje smatrala podnosiocem zalbe koji zastupa samog sebe. Slucaj se tice navodne otmice prva dva podnosioca zalbe u avgustu 1995. godine i njihovo pritvaranje od strane policije Republike Srpske.

   Ombudsmen za BiH je konstatirala da treci podnosilac zalbe nije bio u mogucnosti prezentirati bilo kakve konkretne informacije ili dokaze (cak ni dokaze na osnovu indicija) u smislu potkrijepljivana svojih navoda da su prva dva podnosioca zalbe pritvorena nakon 14. decembra 1995. godine ili u bilo kom periodu nakon njihove otmice. Ali Ombudsmen za BiH je takodje razmatrala izostanak istrage o otmici prvog i drugog podnosioca zalbe u smislu prava treceg podnosioca zalbe prema clanu 3. Konvencije. Treci podnosilac zalbe je ostao u stanju krajnje sumnje i zabrinutosti. Njegova patnja i bol su povecani zastrasivanjima i uznemiravanjima kojima je podnosilac zalbe podvrgnut zbog svoje upornosti u pokusajima da sazna nesto o sudbini svoje supruge i punice. Ombudsmen za BiH nije bila u mogucnosti da nadje bilo kakvo prihvatljivo opravdanje za potpunu neaktivnost nadleznih organa u vezi sa tako ozbiljnom zalbom i uz postojanje tako detaljnih navoda. Ni tuzena Vlada nije pruzila bilo kakav protuargument. Shodno tome, Ombudsmen za BiH je smatrala da je treci podnosilac zalbe zrtva nehumanog i ponizavajuceg tretmana.

   OP je preporucila da tuzena strana osigura da nadlezni organi otpocnu i sprovedu detaljnu istragu o nestanku supruge i punice treceg podnosioca zalbe na osnovu detaljnih informacija koje je predocio treci podnosilac zalbe.

   Mjere poduzete u cilju postivanja

   RS nema nikakve informacije u ovom slucaju. Policija RS-a ce, uz nadgledanje od strane IPTF-a, vjerovatno uskoro otpoceti istragu, nakon odredjenih koraka koje u ovom pogledu poduzme UNMIBH.

6. Vracanje u posjed imovine

   Halebic protiv RS (27. maj 1999. godine, br. 23/96)

   Ovaj slucaj se odnosi na otudjenje opreme podnosioca zalbe iz njegove stolarske radionice na Ilidzi, po nalogu srpskih vlasti u periodu reintegracije Ilidze u Federaciju Bosne i Hercegovine. Podnosilac zalbe tvrdi da njegovi kontakti sa nekoliko advokata iz RS, cija je svrha bila pokretanje postupka u cilju vracanja njegove imovine, nisu bili uspjesni. Receno mu je da ne moze pokrenuti bilo kakav sudski postupak u RS-u jer nije drzavljanin tog entiteta.

   OP je ustanovila je otudjenje predmetne imovine, uz propust nadleznih organa da na tu de facto konfiskaciju primjene zakonske odredbe, predstavlja krsenje prava podnosioca zalbe prema clanu 1. Prvog protokola Konvencije.

   OP je preporucila tuzenoj strani da osigura provodjenje temeljite istrage s ciljem rasvjetljavanja okolnosti pod kojima je otudjena imovina podnosioca zalbe, te mjesta gdje se ona poslije toga nalazila, kao i da, ovisno o rezultatu istrage, podnosiocu zalbe vrati predmetnu opremu ili da mu umjesto toga isplati pravicnu nadoknadu.

   Mjere poduzete u cilju postivanja

   Slucaj je 7. septembra 1999. godine proslijedjen OHR-u radi poduzimanja daljnjih mjera.

7. Pravo na uzivanje posjeda i diskriminacija

   Specijalni izvjestaj br. (B) 655/98 objavljen 27. maja 1999. godine

   Ovaj Izvjestaj se bavi uskladjenoscu prakse preuzimanja zemljista koje su ranije koristili pripadnici manjina u opstinama u RS-u: Modrica, Derventa i Novi Grad, a koja je uslijedila nakon izmjena lokalnih urbanistickih planova, sa ECHR-om i njenim Protokolima.

   Ombudsmen za BiH je ustanovila da gore navedena praksa predstavlja krsenje clana 1. Prvog protokola Konvencije i diskriminacijski tretman suprotan clanu 14. Konvencije, u vezi sa clanom 1. Prvog protokola Konvencije.

   Ombudsmen za BiH je preporucila Vladi RS i zvanicnicima pomenutim u Izvjestaju da osiguraju da sve izmjene urbanistickih planova u opstinama Modrica, Derventa i Novi Grad budu stavljene van snage sa danom prijema Izvjestaja. Nadalje, oni treba da se suzdrze od bilo kakvih aktivnosti u tom smislu ubuduce; da omoguce ranijim korisnicima predmetnog zemljista da imaju prioritet pri dodjeli ili bilo kakvom drugom raspolaganju zemljistem spomenutim u ovom Izvjestaju; da informiraju Ombudsmena za BiH o mjerama preduzetim u vezi sa ispunjavanjem gore navedenih preporuka u roku od 4 sedmice od prijema ovog Izvjestaja. Ombudsmen za BiH je dodatno preporucila da Vlada RS obustavi sve aktivnosti na svojoj teritoriji koje se ticu preuzimanja zemljista koje su ranije koristili ili posjedovali pripadnici manjina u RS do konacne implementacije Aneksa 7. Daytonskog mirovnog sporazuma.

   Mjere poduzete u cilju postivanja

   Prema informacijama Ureda Ombudsmena za BiH u Banjaluci, doslo je do pozitivnog razvoja dogadjaja u ovom slucaju, koji ipak zahtijeva i dalje pracenje. Izvjestaj nije proslijedjen OHR-u radi daljnjih aktivnosti u cilju postivanja.

   Ostali slucajevi u kojima je doslo do postivanja

   • Podnosilac zalbe je pusten iz zatvora 24. oktobra 1997. godine (slucaj Memovic protiv RS, 20. oktobar 1997. godine, br. 431/97).
   • Prvo ponovno rociste u slucaju zakazano je za 15. maj 1998. godine, nakon cega je donesena odluka o nastavku pritvora podnosioca zalbe (slucaj Marjanovic protiv RS, 9. april 1998. godine, br. 310/97).
   Konacni neobjavljeni izvjestaji u kojima su odluke ispostovane
   • U slucaju V.B. protiv RS (Izvjestaj usvojen 31. avgusta 1998. godine), koji se tice duzine gradjanske parnice koju je pokrenuo podnosioc zalbe protiv svog otpustanja sa posla, Ombudsmen za BiH je preporucila da prvo rociste bude zakazano i postupak proveden bez daljnjih nepotrebnih odlaganja. Rocista u slucaju podnosioca zalbe su odrzana u septembru, novembru i decembru 1998. godine, te u februaru 1999. godine. Sud je 23. februara 1999. godine donio odluku u korist podnosioca zalbe.
   • U slucajevima Mulabdic i Adzic protiv RS (Izvjestaji usvojeni 15. oktobra 1998. godine), koji se ticu duzine trajanja postupka i nevracanja podnosilaca zalbi u posjed njihovih stanova, Ombudsmen za BiH je preporucila da se sadasnji korisnici deloziraju, a da se podnosiocima zalbi omoguci da se vrate na svoju imovinu. Vlada je u potpunosti ispostovala preporuke Ombudsmena u predvidjenom roku.
   • U slucaju A.B. protiv RS (Izvjestaj usvojen 4. marta 1999. godine), koji se tice propusta prvostepenog suda u Banjaluci da sprovede odluku donesenu u korist podnosioca zalbe 28. avgusta 1997. godine, Ombudsmen za BiH je preporucila da tu`ena strana osigura da podnosilac zalbe bude vracen u svoju kucu u Banjaluci. Podnosilac zalbe je zaista vracen 14. maja 1999. godine.
   • U slucaju D.J. protiv RS (Izvjestaj usvojen 12. aprila 1999. godine), koji se tice duzine trajanja gradjanske parnice pred Vrhovnim sudom RS po zalbi podnosioca u vezi sa njegovim otpustanjem sa posla, Ombudsmen za BiH je preporucila da tuzena strana osigura da sud donese odluku po zalbi podnosioca bez daljnjih nepotrebnih odlaganja. Vrhovni sud RS je u junu 1999. godine donio odluku u vezi sa slucajem podnosioca zalbe.
   • U slucaju D.Z. i 3 ostalih protiv RS (Izvjestaj usvojen 3. maja 1999. godine), koji se tice neuspjesnih nastojanja podnosilaca zalbe da pokrenu krivicni postupak protiv osam lokalnih policajaca koji su ih zlostavljali i nanijeli im ozljede tokom ispitivanja u lokalnoj policijskoj stanici, Ombudsmen za BiH je preporucila da u roku od 4 sedmice od prijema tog Izvjestaja nadlezno Javno tuzilastvo preduzme neophodne korake u cilju istrage nad ovim policajcima na osnovu krivicnih prijava koje su podnosioci zalbe podnijeli Javnom tuzilastvu. Vlada je u potpunosti ispostovala preporuke Ombudsmena za BiH u predvidjenom roku.
   • U slucaju Z.S. protiv RS (Izvjestaj usvojen 13. jula 1999. godine), koji se tice nastojanja podnosioca zalbe (koji je u decembru 1996. godine podnio zalbu Vrhovnom sudu RS sa stanovista zakona) da se utvrde njegova imovinska prava nad zemljisnom parcelom koja se nalazi u selu Hrvacani blizu Prnjavora, s obzirom na cinjenicu da je ta parcela nacionalizirana 1946. godine, Ombudsmen za BiH je preporucila da tuzena strana osigura da Sud ispita zalbu podnosioca bez daljnjeg odlaganja. Vrhovni sud RS je odluku u slucaju ovog podnosioca zalbe donio u predvidjenom roku (2. avgust 1999. godine).
   Specijalni izvjestaji u kojima su odluke ispostovane
   • Ustavni sud RS je 26. februara 1998. godine proglasio neustavnim clanove 4, 5, 11. i 13. Zakona o sluzbenoj upotrebi jezika i pisma od 8. jula 1996. godine (br. 02-810/96) i njihova primjena prestaje sa datumom kada je donesena presuda Ustavnog suda, tj. sa 13. martom 1998. godine (Specijalni izvjestaj br. 345/97, 2. april 1997. godine).
   • Nakon upoznavanja sa gosp. Pasicem (direktorom firme “Kozaraprevoz” u Novom Gradu, RS) oktobra 1998. godine i nakon uvida u njegovu dokumentaciju, OP je odlucila da je doslo do postivanja njenih preporuka (Specijalni izvjestaj br. 392/97, 6. maj 1997. godine).
   • Cak iako sve osobe nisu ponovo usle u posjed, nijedan od podnosilaca zalbe, prema OP, nema stvarnih problema sa nedostatkom smjestaja (Specijalni izvjestaj br. 391/97, 12. maj 1997. godine).
   • Podnosioci zalbe su primili kopije presuda u roku od sedam dana, tako da su bili u mogucnosti da podnesu zalbu protiv odluke prvostepenog suda u Zvorniku donesene 24. aprila 1997. godine (Specijalni izvjestaj br. 449/97, 3. juni 1997. godine).
   • Okruzni sud u Bijeljini je u januaru 1998. godine prihvatio zalbu koju su podnijeli 3 podnosioca zalbe koji su se nalazili u zatvoru, i donio odluku da se presuda Opcinskog suda u Zvorniku od 24. aprila 1997. godine ukida te da se slucaj vraca prvostepenom sudu (Okruzni sud Bijeljina) na ponovno sudjenje. Sudjenje je nekoliko puta ponovo zakazivano i odgadjano, i potom nastavljeno 19. maja 1998. godine (Specijalni izvjestaj br. 486/97, 19. juni 1997. godine).
   • U svojoj presudi od 10. novembra 1997. godine, Vrhovni sud RS (Kz-17/97) je direktno primijenio ECHR i preinacio smrtnu presudu u slucaju ovog podnosioca zalbe u kaznu od 20 godina zatvora. Smrtna kazna je ukinuta prema novom nacrtu Krivicnog zakonika (Specijalni izvjestaj br. 556/97, 18. juli 1997. godine).
   • Zakon o otkupu stanova je izmjenjen i dopunjen 4.aprila 1998. godine kako bi se iz njegovog opsega primjene iskljucili oni stanovi za koje se smatra da je stanarsko pravo nad njima prestalo (bilo prema clanu 10. Zakona o napustenim stanovima ili prema clanu 47. Zakona o stambenim poslovima nakon 6. aprila 1992. godine) jedino iz razloga sto su relevantni nosioci stanarskog prava svoje stanove napustili zbog rata u BiH (Specijalni izvjestaj br. 980/97, 21. novembar 1997. godine).
   Specijalni (neobjavljeni) izvjestaji u kojima su odluke ispostovane
   • Postivanje je postignuto u slucaju zastite poljoprivrednog zemljista od konfiskacije izvrsene s namjerom diskriminacije u jednom dijelu RS-a. Ombudsmen za BiH je preporucila da praksa samovoljnog oduzimanja zemljista od privatnih lica u selima u tom regionu prestane od dana prijema ovog Specijalnog izvjestaja i da se ubuduce od takve prakse suzdrze. Ona je takodje preporucila da se zakoniti vlasnici vrate u posjed oduzete zemlje u roku od 14 dana od dana prijema ovog Specijalnog izvjestaja. Ombudsmen za BiH je 28. avgusta 1998. godine primila pismo od adresanata u kojem se objasnjavaju aktivnosti preduzete kako bi se ispravila situacija na koju je skrenuta paznja u Specijalnom izvjestaju. Ombudsmen za BiH je bila zadovoljna odgovorom nadleznih organa (Specijalni izvjestaj usvojen 16. jula 1998. godine).

C. Drzava Bosna i Hercegovina i Brcko

Specijalni izvjestaji u kojima su odluke ispostovane

• Operativne odredbe odluke opstine Brcko (kojom se privremeno suspendiraju svi kontakti izmedju predstavnika Opste bolnice Brcko i pripadnika IFOR-a ili doktora iz Muslimansko-hrvatske Federacije i kojom se zabranjuju svi prijemi i lijecenja pacijenata iz Muslimansko-hrvatske Federacije) ponistene su 26. decembra 1996. godine (Specijalni izvjestaj u vezi sa diskriminacijom u oblasti prava na zdravstvenu zastitu i rad, 12. decembar 1996. godine).
• Postanske i/ili telekomunikacione usluge izmedju FBiH i RS uspostavljene su u toku 1997. godine (Specijalni izvjestaj br. 342/97, 28. februar 1997. godine).

1. SL SFRJ, br. 84/90, koji je stupio na snagu 6. januara 1991. godine
2. SL SRBiH, br. 4/92
3. SL RBiH br. 6/92, takodje pogledati SL RBiH br. 6/93 i SL RBiH br. 33/94.
4. SL RBiH 18/94.
5. SL RBiH 5/95.
6. SL RBiH 50/95 i SL RBiH 2/96.
7. M.P. protiv FBiH (24. mart 1998. ), Levi i 56 ostalih protiv FBiH/BiH (19. maj 1998.), Petkovic i 28 ostalih protiv FBiH/BiH (16. juli 1998.), Birg protiv FBiH/BiH (30. juli 1998.), Maric i 23 ostala protiv FBiH/BiH (4. septembar 1998.), Vukmirovi} i 17 ostalih protiv FBiH/BiH (18. decembar 1998.), M.M. i 18 ostalih protiv FBiH/BiH (18. decembar 1998.), Stojakovic i 26 ostalih (18. decembar 1998.), Eror i 9 ostalih (18. decembar 1998.). Od ovih slucajeva jedino se M.P., Birg i Petkovic i 29 ostalih odnose na povrat (odnosno neizvrsenje delozacije) otkupljenih stanova. Preostali slucajevi odnose se samo na uknjizbu ugovora o otkupu, buduci da podnosioci zalbi zive u svojim stanovima. Na kraju, postoji jos jedna grupa slucajeva JNA u kojima je Ombudsmen donio konacnu odluku, ali su isti jos uvijek povjerljivi.
8. 31 slucaj: 27 podnosilaca zalbi su drzavljani BiH, 3 su drzavljani SRJ a 1 je Makedonac. Podnosioci zalbi su: M.P., br. 84/96; Petkovic, br. 31/96; Zobenica, br. 39/96; V.V. br. 46/96; Terzic, br. 55/96; Kentara, br. 108/96; Sarenac, br. 138/96; Vujic, br. 141/96; Tvrtkovic, br. 153/96; Kovacevic, br. 155/96; Vujovic br. 162/96; Budimir, br. 164/96; Lj.C. 165/96; Kasalica, br. 187/96; Dakovic, br. 216/96; Drazetic br. 223/96; Andelic br. 236/96; Z.O. br. 248/97; J.R. br. 237/96; Juzbasic br. 258/97; Opacic br. 315/97; Lj.J. br. 339/97; A. i J. Vegar, br. 357/97; Kahvedzic br. 371/97; S.N. i M.N. br. 396/97; D.K. br. 400/97; Stankovic br. 408/97; D.D. br. 418/97; Janis br. 443/97; Pantelic br. 459/97.
   Prema najnovijim informacijama koje imamo, samo je jedan podnosilac zalbe, Kahvedzic, vracen (prosle godine) u svoj stan (podnosilac zalbe se trenutno nalazi u Americi i izdaje stan pod zakup). Sto se tice ostalih, ili je bilo nemoguce stupiti u kontakt s njima ili nam je poznato da su podnijeli zahtjev za povrat prema novom Zakonu, ali odluka u njihovim predmetima jos uvijek nije donijeta.
9. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Sluzbene novine Federacije, br. 27/97), stupio je na snagu 6. decembra 1997. godine.
10. Zakon o prestanku primjene Zakona o napustenim stanovima, 4. april 1998. godine.
11. U slucaju Grbavac i 26 ostalih slucajeva JNA (15. januar 1999. – 97/81 i ostali), Dom je istakao da se zakonima iz 1998. godine “ne mogu retroaktivno obnoviti originalni kupoprodajni ugovori podnosilaca zalbi, to jeste od datuma kada su predmetni ugovori zakljuceni. U skladu s tim, ovi zakoni ne mogu imati nikakav utjecaj na ishod sadasnjih slucajeva.” U slucaju Maric i ostali protiv BiH i FBiH (10. mart 1999. – 98/126 i ostali), Dom je utvrdio da “novi zakoni koji su doneseni nakon slucaja Medan i ostali… nije promijenio sadasnju situaciju podnosilaca zalbi. Isto vazi i za Ostojica i ostale protiv FBiH i BiH (15. januar 1999.-97/82 i ostali).”
12. Takodje pogledati konacne odluke u slucajevima Stojakovic i ostali (br. 501/97), M.M. i ostali (br. 505/97), Eror i ostali (br. 521/97), koje su donesene 18. decembra 1998. godine. Osim toga, pogledati iste zakljucke u odredjenom broju slucajeva novijeg datuma koji jos nisu dati u javnost, a u kojima Ombudsmen za BiH cak ne smatra da je potrebno pregledati zalbe podnosilaca, prema clanu 6. i 13. Konvencije.

OHR Human Rights/Rule of Law Department